петак, 21. јул 2023.

Čime se hrani sreća?

Postoje neka mini slavlja u našim dušama, koja ne bi smela da nam promaknu, i gde valja zastati za tren, i zahvaliti se. U sebi, na papiru, naglas, svejedno.

 
Setih se - nije mi promaklo, ali nisam o tome razmišljala duže od izgovorenih reči - da je mesto na kome smo sedele u trenutku početka oluje, drugim udarom vetra prekrila ogromna grana, veličine omanjeg drveta... Minut, dva kasnije.

 
Maločah se setih da u štekiću imam omiljenu čokoladu, koja se sad tako fino topi, da se grize i jede, ne lome se kockice... 

 
I još štošta iskoči, kada se makar na kratko umirimo. Setih se nekih ovlaš izgovorenih rečenica, koje, zapravo, čitavu zbrku i zamršene odnose, nekako dovode do jasnoće.

 
Sve u svemu - više sreće nego pameti - rekli bi neki. 

A ja mislim da sreću treba pametno koristiti. 

Sreća se hrani zahvalnošću, tako mi se čini...

четвртак, 6. јануар 2022.

Prvina

Ala drndaju ovi Australijanci i ostalli svetski nemoćnici našeg Novaka.

Dosadni su sa svojim agendama, svojim lažima, svojim pravilima, lažnim osmesima, kontrolama, zabranama...

Dosadno nam je i dvaput u veku, ponavljajuće, dokazujemo da je sistem zasnovan na časti iznad, pa još bolji, humaniji, životniji, prirodniji... od onog ustrojenog na lovi.

No, izgleda da se mora.

U svom tom dešavanju, setih se moga tate.

Ispred njihove vikendice, pa dosta u dužinu i bogme i širinu, nalazila se oranica komšije Obrada. Jednom zasadi kukuruz, jednom pšenicu...

Jedne godine bio tu kukuruz, skoro dozreo za berbu i opali neki gadan grad.

Zove me mama i priča mi kako je to strašno... pa posle opet kolika je šteta i kako je to strašno... i jadan Obrad... Kad, čuje se moj ootac u pozadini:
''Dobro, bre, ženo... Pa nije mu prvina. Misliš da on s tim ne računa svake godine kad seje?''

E, pa tako, ni Novaku ovo nije prvina, a nije ni nama.


четвртак, 23. септембар 2021.

Nešto me 'oće...

Sušila sam sinoć kosu fenom.
Stade.
Bez sekiracije ga smotam i stavim u kesu, onu 'za na kontejner'.
Ujutru ću kupiti novi, ovaj se vala naradio, Dvadeset devet godina. Ihaaj!
Posle deset minuta pomislim: ''Ček da probam...ohladio se, možda radi...''
Radi! Ne želi još da se rastanemo... Super!

Sinoć mi mače skoči na tastaturu i zezne dugme 'shift', ono s leve strane,na koje sam navikla da koristim. Mučim se i sinoć i jutros sa ovim drugim, zdesna i sva kao šuntava...
Odlučim da se popnem na merdevine i skinem iz plakara staru, funkcionalnu, sa obrisanim slovima.
''Ček da malo pritisnem par puta, možda ipak proradi...''
Radi! Ni tastatura ne želi rastanak.

Eto!


недеља, 5. септембар 2021.

Životinjke

Gledam po internetu slike džumbusa koji su napravile kućne životinjke, pa lajkujem, pa se smejem, pa mi slatko. Još kad su uhvaćeni na delu, a gledaju nevinu. Bože, što su medeni! Ne reagujem samo ja tako - opšti zaključak je da su slatki, medeni, neodoljivi...

Kako se lako smejemo na nepodopštine kućnih ljubimaca i čistimo za njima bez reči... A kako se lako ljutimo na sebe i druge ljude kad nam sklizne kap vode na upravo postavljeni stolnjak.... Mnogo smo smešni.

I još nešto - gostovala mi jedna keruša šest meseci, i evo sad mače dva meseca - polupali svašta, pokvarili ponešto (i to sam odmah u đubre bacila) i nit' se ljutim, nit' mi nedostaje to što su upropastili, niti bih mogla da nabrojim šta je to. Sve sam već zaboravila.Sem jedne čaše, za koju sam videla da je mače namerno oborilo.

A u slovo pamtim reči i polupanost koju sam od tih reči doživela pre godinu, pet, tridesetpet...

Iako se zna da reči mogu da ubiju, da su često jako otrovne - a da su životinje, s druge strane manje svesna bića, ipak je neuravnoteženost naših reakcija, u najmanjem - čudna.

Ne, ne.... neću sad ni sopstvenu polemiku - opravdavanja i okrivljavanja... za sad samo konstatujem razliku. 

Jer, žurim da izvedem psa, da ne bi bilo novih nepodopština.

недеља, 18. јул 2021.

Moja najskuplja reč

 Sinoć, između dva pljuska, po kišici, požurim da izvedem psa. Sve šljapkajući u japankama, pažljivo, vidim, u blizini parka, parkira se jedan auto. Vozač, muškarac, istrčava da pridrži vrata ženi sa suvozačevog mesta - no, ona je već izbacila kišobran, otvara ga, sitnim telom pokušavajući da otvori teška vrata, i .... 

Dalje ih nisam ni gledala. 

Prošla sam, lupivši se po čelu:

''Auuu, koliko sam bila glupa!!!! Koliko sam puta govorila 'mogu, mogu' kada nije trebalo, i što je najgore - kada nisam mogla... --- pa mi brzinski proleteše slike kanistera s vodom koje sam vukla iz komšiluka kada nije bilo vode... pa kofera... pa torbi... pa raznih paketa...premeštanje nameštaja, termo peći, krečenja...bolnice... ---

ALI  !!!

Svaki put kada sam to 'mogu' smrsila sebi u bradu ili samo pomislila --- pa slede slike onih situacija kada bi mi rekli da nešto ne mogu, kada bi sumnjali u mene, kada bi brinuli za mene.. --- koliko je to 'mogu' bilo moćno.''

I tako, dođoh do moje najskuplje reči.

Najviše me je koštala, i najviše mi radosti donela.

Zato i vredi!

четвртак, 24. јун 2021.

Malena Marlena

U decembru, Olja kroz svoj prozor ugleda kujicu koja trčkara i izbegava vozila na raskrsnici, na Crvenom krstu. I pored svoja tri psa, sjuri se na ulicu i dovede kući. Posle tri dana gužve, traženja vlasnika, očitavanja čipa - sazna da je kerušica prijavljena na Grad Beograd, da je vakcinisana, sterilisana i čipovana - negde u Borči. Oho-ho, stigla do grada, opasnica.

Četvrtog dana objavi da je mora odvestit u azil, ne može da je zadrži. Znam, Olja plaća smeštaj po azilima, ne zna se koliko i za koje sve pse. Pa i njena tri su usvojena, a ne zna se ni koliko ih je ponegovala, polečila, udomila.

Mala, na slici, deluje okej, mršavica, zgodnica, može da se smesti kod mene, privremeno. Bile su hladne noći, ne može na ulicu....

Brzo se dogovorih sa Oljom da je dovede i ne brine, ja ću je pričuvati, a verujem da ću joj naći i udomitelja. Sale je nedavno ostao bez svog ljubimca... možda je malo rano... ali Nataša bi mogla da je uzme, prošlo je već pola godine od smrti njenog psa. Pritom, on je bio star, gluv, bolestan, Mala će joj doneti veliku promenu - zdravlje, energiju, radost...

Doleti Olja sa malom, i dok smo na vratima razmenjivale po koju reč, malena uđe, smesti se na dvosed, smota i zaspi, sasvim opušteno.

O, moj pas joj se obradovao - narednih dan i po. A onda se, matori, umorio. Sad bi mogla i da ide. Ali se komšijskom psu mnogo dopala i slatko su se igrali, dok ih je matori posmatrao s rezignacijom.

E, al' je meni ušla pod kožu. Onako ženski, neodoljivo.

Pojela mi papuče. Hahahahah....
Kupim nove.
Neoprezno ih ostavim nezaštićene na deset minuta- i jedna strada. E...

Dokači mi moje vredne patike. Uuuu!
Ma dobro, može da se sredi iglom i koncem, neće se ni videti.

Legne na ispeglan i savijen čaršaf, pa je taj tvdi pregib isprovocira i malko ga izgricka.
Hahaha četiri rupe.. odlično za ventilaciju.

Dograbi čokoladu i smlati četiri štangle. Hahahah, opasnica.

Izgricka svoj uprtač - nije problem, imam onaj Lajkin.
Igrize i njega.
Igla i konac će i to da reše.

Prvo veče u parku, sretnemo petnaestak ljudi i malo više pasa i sa svima se lepo pozdravi. Kroz par dana poče da laje na svakog i na sve što se nađe u vidnom polju, a nije mu tu mesto. Kolica za nabavku ostavljena pored ulaza - važan razlog za lavež. Pas na udaljenosti od pedeset metara - lavež.

Ubrzo shvatim da ona ne laje  - ona priča, objašnjava, upozorava. Kada je izgrdim i kažem da nije lepo da viče - ona nastavi da zavija i objašnjava. Njena mora da je poslednja.

- Kako se zove?

- Dođimala, na to se odaziva.

Ma trebalo bi da se zove Malena, ali Maleeena, kao Monika Beluči, Jedina je zgodna i dugonoga od svih pasa u zgradi.

Kroz dva dana, iza ćoška grafit: VOLIM TE; MALENA:

Rešeno: Mala, Malena, Maleeena, pa nek je krsti ko je usvoji. Za mene je Malena.

Prošlo je dosta vremena dok se nisam okuražila da je pustim sa povodnika. Trči kao vetar, ne može se pogledom ispratiti.

Reče mi jedan Englez, na engleskom:
- Onaj vaš pas je baš brz... juri tamo - vamo...

- Da, ona je baš brza...

- Ona??? To sve objašnjava.

Malo sam je jurila, vikala, grdila - a onda sam je prepustila Svevišnjem. Ne umem ja da je sačuvam, ali on ume.Toliko je lep prizor kada je slobodna, puštena, kada juri, kad se igra sa drugim psima, kad ih začikava da je jure, da je greh držati je na povodniku.

Ujutru je ne puštam - previše ljudi jede po parku, bojim se, oteće nekom doručak. Uveče - trčiiii... 

Prilazi, mazi se, ljudi blagonakloni. Ko god joj se nasmeši, ja pričam da je na usvajanju i ako žele, može da bude njihova. 

Moji kučkari me zezaju:

- Pa ne bi je valjda dala?

- Naravno da bih. Ona zaslužuje da ima svog Čoveka, da bude jedna jedina. Kod mene nije. Volim je i ne bih je dala bilo kome. Ako se pojavi neko ko će je voleti više nego ja, naravno da bi to bilo najbolje rešenje za sve nas. Nekoga će ona mnogo usrećiti.

I tako mesecima.

Konačno, pojavi se jedan par. Mnogo im se dopadne. Zvali bi je Maša, išla bi sa njima i van zemlje. Šetali jedno popodne, bili u dva parka, bili u restoranu - i to bez mene - Malena se pokazala kao prava gradska frajla.

I onda deset dana ni reči... Šteta. A baš smo se obradovali da je našla svoje Ljude.

Jednog dana se javi Marko. Došao bi da se vidimo. Ozbiljne korake planira da preduzme. Firma, zaposleni, vreme mu za planiranje porodice, brige o sebi, o zdravlju. Reče, došao je po blagoslov. Dobio je blagoslov u manastiru, kaže, hoće i od mene.

Dok mi priča, planira, Malena mu u krilu, liže ga, ljubi, onako opsesivno, kao na zadatku. Reče, kad završim ovo za mesec i po, dolazim po nju, ako bude tu.

- Biće, ne brini. Ako si siguran, čuvam ti je. Nikakav problem još koji mesec. Ne smeta ona meni, jeste mi naporno sa dva psa i svim obavezama, ali jedino može da ode na bolje... ne dam je tek tako.

Javlja mi se sutradan, promenjen plan, pomerili mu za nedelju dana,,, i ako može, došao bi da je vidi, nije mogao da spava od razmišljanja o njoj.

Marku iskrsavaju neke prepreke, nervira se, ali dok priča telefonom, Malena ga ljubi i liže, i on sve mirniji. Predložim mu da je uzme za vikend - meni olakša posao, a on da vidi kako im je zajedno.

Vratiće je u nedelju uveče.

Iste večeri, stiže mi slika - iznenađenje. Na nekom splavu, Malena pritrčava komšinici:

-Hej , pa ja tebe znam... Margitin pas?

- Jeste... a biće moj...

Ha, kakva slučajnost.

U međuvremenu, javljaju se Ljudi, pitaju za Mašu. Smoriše se kad su čuli da nije više na usvajanju, da će je uzeti moj drugar.Predlažem da pogledaju jednu kujicu u parku - ali ne, oni bi hteli Mašu. Glupa situacija, a opet, deset dana ni pisma, ni razglednice...

Kod Marka se menja situacija - jel može da ostane i u ponedeljak? Može.
Bili su u Novom Sadu, Fruškoj gori, Požarevcu... super im je...
- Jel može do srede?

Kada su stigli i kada sam videla kako ga prati i sluša, bila sam ljubomorna. Reče mi da se sve sa njom dogovorio - idu na poverenje. Njegova je.

On, raspušta firmu, radnike, napušta stan, milion priča i planova koje ne mogu ni da otpratim. Stani, čekaj, ne razumem...

- E, ja sam mislio kako ću ja nju da vaspitam, a ona mene vaspitava i menja mi život za 180 stepeni. Svi na koje sam računao su mi se izmakli, ali je to dobro, jer sad mogu jasno da vidim šta hoću i šta želim. Još sam se ukočio i kaže mi fizioterapeut da moram da hodam i da šetam, i još pita, 'jel' imaš motiv za šetnju?' - imam, bolji nego ikad.... I još sam dobio ponudu da idem na more, imam stan i hranu i ništa da ne brinem. Znaš kako je lepo, ima i dvorište za Nju.

Sledećeg vikenda, rano ujutru, dolazi po Malenu i odvodi je trajno.

Iako radim i zgodno je da ne skače po meni, da se ne gura ispod stola i brinem da li će mi prekinuti konekciju, wi-fi i seminar, ne gura se sa mnom na stolici, pa poluviseći držim seminar, nema ko da zavija i laje kad se čuju vrata od lifta ili dvorišta - nedostaje mi. Triput zovem da proverim kako je - a pravo pitanje je 'kako sam ja?'

Ostaje za ponedeljak da idu u Beoveterinu, provere čip, 'krsti je' i uradi sve što treba, jer u četvrtak idu na more.

Ponedeljak. Malena dobija svoje ''R''. Postaje Marlena.

MARgita
MARko
MARlena.

- Čoveče, pa danas je tačno šest meseci da je ušla u moju kuću.Došla je 21. decembra, na najdužu noć, a zvanično odlazi 21. juna, na najduži dan. Dobar znak!

U utorak sam zamolila Marka da dođu da se pozdravimo pred put.

Izmazismo se, i opet osetih neku prazninu, ali i veliko zadovoljstvo. Ima svog Čoveka i potpuno je jasno da ona to zna. Zrači mirom koji se jasno oseća.

Kažem joj: 

- Pravi si primer one narodne 'Rodi me majko srećnu, pa me i u đubre baci.'... iz Borče u centar grada, pa brže-bolje na more, i to na 4 meseca...

- Šta si rekla? Iz Borče? Pa jel' znaš da u četvrtak u zoru iz Borče krećemo?

- Eto... pun krug... Nema slučajnosti...

Odoše.

Posle tri sata vidim propušten poziv. Marko.

Zovnem.

- Morao sam da te zovem i da ti kažem... Znaš gde sam bio parkiran na izlasku iz parka.... I taman joj stavljam povodac i dotrčava devojka i kaže ''Je li to Maša?''... Ja zbunjen, kažem da je Malena... A devojka kaže ''Da, da, Margitin pas... a trebalo je da bude naša.
U to prilazi i momak i predstavlja se i ispričasmo se... šta da ti kažem kada smo se pet minuta rastajali. Sve sam im ispričao, i kako mi je život promenila, i kako sam raspustio firmu i kako sam dobio ponudu za more - i da, nisam ti rekao, čeka me i posao na moru, posao koji je san svakog majstora... i čovek mi reče ''Ipak je ona tvoja!''
E, tako da znaš, i od njih sam dobio blagoslov. Baš mi znači. I sad mirmo možemo na put...

****

Možda su već stigli... Čitav dan u mislima putujem sa njima, pa rekoh, što da ne sednem i zapišem jednu lepu, srećnu priču.


Dobro vam more, iliti MARe, Marlena i Marko... i svima koji ste sa njima i uz njih...





Od 2. maja 2021.

Sretnem komšiju - iz detinjstva i sadašnjeg komšiju. Nekada smo bili u istoj zgradi, sad nas dve zgrade dele. U neka prošla vremena bi osobe poput njega opisivali rečima ''čovek bogatog iskustva''. Zaista, kako ukratko objasniti ko je on. Za mnoštvo prijatelja i poznanika, dovoljno bi bilo spomeniti nadimak ili  vlasnik tog-i-tog restorana, da bi se veliki deo njegovog uzbudljivog života izlistao pred našim očima. 

Naletim u trenutku kad umoran i uzbuđen prepričava drugom komšiji gde je bio.
Napominjem, nije ga - i dalje - lako umoriti, a bogme, nije ga lako ni zapanjiti, pa time ni uzbuditi. Rekoh - čovek bogatog iskustva.

Naime, pozvali ga prijatelji na Prvomajski, praznični ručak. Objašnjavali mu da će biti sjajna klopa, uz 'Videćeš. Zapanjićeš se.'' i slične pretnje. Vrteo glavom, odmahivao rukom: 

''Mene ćete da fascinirate! Nemojte, breee.. Rekao sam dolazim i - dolazim. Ostalo nije bitno.''
Kad ono....
Nedoživljen roštilj. Meso, rebarca, slanina - bili u pacu, pa u saču, pa na roštilju... nekoliko vrsta hlebova, ručno pravljenih prethodne noći. Moča. Mladi krompirići. Bruka!

U oduševljenju, tom mladom kuvaru - majstoru - reče:
''Čoveče... pa tebe bi trebalo angažovati u staračkim domovima da vršiš eutanaziju... posle ovoga, niko ne bi žalio da umre.''

Kažem. ''Bilo bi fenomenalno napisati roman... snimiti film sa takvom temom..''

.....

Ne zamerite. Čitam knjgu ''Iscelite svoje srce'' i kako pomoći sebi i drugima kod raznih odlazaka i gubitaka. I tu su neophodni razni začini.

Pobeda Života je, svakako, tema današnjeg dana.

Hristos Voskrese, radost donese!

петак, 25. децембар 2020.

Možda je i dosadno - ali je neophodno!

Kada sam, pre četiri ipo godine, htela da izdam svoju prvu knjigu, zamolila sam drugaricu za pomoć. Noćima je pretumbavala štanpane listove od napisanih tekstova i priča, praveću celinu . Kada je sve to nanizala, reče mi da se neke stvari više puta ponavljaju i da ih treba izbaciti i prepeglati, a tekst o 'Bliskosti' - razraditi.

Bacila sam se na razradu tog teksta - ha, ništa lakše! jedna od omiljenih tema! - i nakon par dana videla da je to jedan potpuno novi tekst, ni nalik na onaj iz 2003.godine. Logično, prošlo je mnogo vremena, imam nove informacije, drugačije uvide...

Nakon nedelju dana mučenja - šta da radim?!? - presečem i odlučim - štampaću knjigu tekstova, poređane hronološki, da se vidi i trajaanje, i napredak. Ono što danas imam da kažem, napisaću posebno i štampati u budućnosti.

A najvažnije - baš to što se ponavlja - ono jeste važno da se ponavlja.

Kada bi vam u nekoj knjizi o ličnom razvoju, neko, u svakom poglavlju pričao o mentalnoj higijeni, rekli bi da je, bre, do sa dan. Ovako, u tekstovima, provlači se i uvlači kao svetlost kroz odškrinuta vrata...


A oni kojima je najviše dosadno, to su upravo oni kojima su takva ponavljanja najneophodnija. Nema dana da ne naletim na nekog ko misli da zna, koji sterilnošću obraćanja i sopstvenih reči, korišćenjem ''Vi' (meni, sa kojom su gotovo svi na 'ti') pokušava da skrije osnovno - agresiju i neznanje. Nekad me je bolelo, mislila sam da sam nešto nejasno ili nedovoljno jasno prenela, ispredavala. Danas znam da mi se nejasnoća retko dogodi.

Srećom, onih drugih je mnogo, mnogo više. 

Danas je praznik! Posvetiću se ovoj većini. I sutra... I preksutra... 

Ako budem imala sreće i pameti - trajno!

 

четвртак, 3. децембар 2020.

Mangupi prošlog veka

Beše to davno, pre pola veka.
O, kako to teško zvuči.:)

Dođe na kafu mamina tetka. Mama je bila stara za mene - dete, a tek njena tetka... Pritom, zvali su je Beba, a bila je baba. Nelogično. A tek što je bila neozbiljna, smešljiva, zabavna... Nezaboravna!
Imala je prozirno plave oči, koje su često bile pune suza - od smeha.

Priča i plače. Kašljuca i jedva ispriča:

Dve starije beogradske gospođe, njene komšinice - pa reče njihova imena, a mama klimnu glavom, zna ih, a u mojoj glavi, ako su starije od Bebe, onda su mnogo, mnogo stare - vraćale su se od treće, gde su otišle na popodnevnu kafu. Imale su i rukavice i šeširiće, prave predratne dame, od pre onog rata. Išle su, nesigurno, držeći se pod ruku.

Na uglu Baba Višnjine i Krunske - tada Proleterskih brigada - zaustave ih dva mangupa koja su gluvarila pokraj zidića. Iz čiste dosade. Tek se smrklo.

- Stanite! Gde ste bile? Zar vas nije strah da se šetate same po noći?

Pretrnule, stale su i nisu do glasa mogle da dođu.

Mangup ponovi pitanje, a jedna se odvaži da kaže da su bile kod drugarice.

- E, pa ne možete sad da prođete, zakasnile ste... 

- Ali... ali ... idemo kući... moramo kući...

- Možete da prođete samo ako nešto otpevate!

I jedna od njih, znate ono gospođa ta-i-ta, udova tog-itog, iz čuvene porodice te-i-te, drhtavim glasićem, počne da peva ''Višnjičica rod rodila...''

E, tu tetka Beba prsne od smeha i priča se završi.

A ja, evo decenijama, kad prođem tim putem ili čujem za baba Višnju, najpre na njh pomislim i malko se postidim što mi je smešno.


петак, 30. октобар 2020.

 DOBAR DAN

Slušam Dareta i Mareta, pitaju se zašto se govori 'dobar dan'? I nastavljaju u svom stilu: ''Šta ti meni 'dobar dan'? Šta ti meni 'zdravo'? Šta ti znaš kakav je meni dan? Šta ti meni pričaš da je dobar dan, valjda vidiš da ništa dobro nema...?''

Volim ih, slušam ih i mnogo, mnogo puta se iz glasa smejem njihovim pričama.

Kao mlada i ja sam se bunila, vrlo slično. Trebalo mi je mnoooogo vremena da shvatim da su Dobro jutro, Dobar dan, Dobro veče - blagoslovi!

Umesto Želim ti dobar i uspešan dan, skraćeno kažemo Dobar dan.
Umesto Želim ti zdravlje i dobar (dug) život kažemo Zdravo živo ili samo Zdravo.

I Doviđenja u sebi sadrži blagoslov - da budemo živi i zdravi i da se ponovo vidimo. 

Komplimenti su takođe blagoslovi.

Razmislite, kad vam neko iz duše kaže Dobar dan ili Živ bio, ulepša vam dan.

I zašto to ne radimo češće? I iskrenije?

среда, 21. октобар 2020.

Pronađem maločas, a pisano je 30. januara 2019.


B A H A T O S T
(preuzeo od Ace X. a ja preuzela od Vojislava Đ.)

Posle gramzivosti,
bahatost je jedna od najgorih ljudskih osobina.
Bahati ljudi su ljudi bez stida i mere.
Bahati ljudi su primitivni i time se ponose.
Bahati ljudi uživaju u svojoj bahatosti, slaveći je kao vrlinu.
Bahati ljudi druge ljude doživljavaju kao svoje sluge.
Ponižavaju ih i iskorišćavaju, smatrajući ih manje vrednim.
Bahati ljudi su bezobrazni i agresivni. Veliki su demagozi.
Sprdaju se sa svim - što im je strano ili ne razumeju.
Bahati ljudi su lukavi, pokvareni, proračunati i nasrtljivi.
Bahati ljudi su lenjivci i kukavice.
Bahati ljudi mrze dobre, radne i hrabre ljude.
Bahati ljudi ne podnose društvo moralnih ljudi.
Bahati ljudi se boje moćnijih ljudi i intelektualaca.
Moćnim ljudima se ulaguju i puze pred njima.
Biraju trenutak kada će im podlo
zabosti nož u leđa i preuzeti moć.
Intelektualce na sve načine izbegavaju.
Bahati ljudi su bahati jer im drugi ljudi to dozvoljavaju.
Pošteni i dobri ljudi se povlače pred bahatim ljudima.
Ne zbog toga što ih se plaše,
nego zato što se stide njihove bahatosti.
Bahatima to odgovara, nameću svoju bahatost i vladaju.
Bahati ljude smatraju da su kulturni ljudi budale.
Tako se prema njima i odnose.
Kulturni ljudi smatraju da su bahati ljudi banalni.
Ne bore se protiv nasrtljive bahatosti
i čekaju da ona sama prođe.
Bahatost nikada sama ne prolazi.
Bahatost mora da se pobedi i mora da joj se pokažu oštri zubi.
Bahatost mora da se stalno kontroliše i nadzire.
Bahatost se može poraziti jedino javnim osvetljavanjem.
Ako zajednica nema snagu da se suprostavi bahatosti,
nastaje tiranija.
Tiranin je bahat sve dok ne ugrozi osnovne temelje zajednice.

Pobuna zajednice je krik za slobodnim i kulturnim društvom.


*********
Treba da pišem o komunikaciji. Za PROFIT.
I kako to uvek biva, kuva se u meni danima šta bi trebalo da napišem, kako da ne napišem ono što mi je na vr' jezika - a nije oko i uhougodno, kako da napišem upakovano, pitko, a tačno i u metu.
I naleti mi ovaj tekst.

Razbahatilo se na svim stranama. Bahatost je postala stil današnjice, u svemu, pa svakako, a možda najviše i najpre, u komunikaciji. Ako je komunikacija sve - sve neizgovoreno i nenapisano, sve javno i tajno, svaka veza koju imamo sa svim što nas okružuje, onda je bahatost definicija svega danas - društvenih mreža, politike, poslovnih pravila, društvenih uzansi... svega...

Otkad postoje škole i seminari komunikacije - sve je gore.
Otkad se definišu pravila i razne tehnike za poboljšanje komunikacije - čini se, pretvara se ta ista komunikacija u pozorište, manipulaciju, vešto laganje i na kraju preglumljivanje. Šmira, rekli bi glumci.

Otkad postoje sva moguća definisana i zapisana prava - poštovanja istih su sve više ugrožena. Da smo ostali na ljudskom, bazičnom, jednostavnom - na takozvanim 'Ljudskim pravima' - bilo bi bolje. Otkako se 'ženska prava', 'dečja prava' i sva ostala 'prava' izdvojiše od 'ljudskih prava' - dezavuisanje, lagarije, izmišljanja, distanciranja, specifičnosti i specijalnosti pojedinih prava - ugušiše čoveka.

Nekada je bilo sve lakše. Svodilo se na kućno vaspitanje. Svodilo se i na deset Božjih zapovesti. I bilo je grešenja, bilo je iskakanja, bilo je lutanja, lupetanja, bahaćenja - ali je bilo i kažnjavanja. Bilo je stida, prepoznavanja, korekcije. Odstupanja od kućnog vaspitanja i bazičnih - ne laži, ne kradi, ne ubij...Bilo je uvek svega. ali nikada ovoliko lako i olako tolerisano.

Kako ispraviti načinjene štete?
Vaspitanjem? Vaspitavati decu za svet koji, fakat, ne postoji?
Prevaspitavati već iskvarene?
Pozivati na Božje zapovesti?
Ćutati i čekati?
Ne, kako reče autor gornjeg teksta - samo pobuna zajednice može doneti rešenje. Novi/stari modeli ponašanja moraju biti nagrađeni pohvaljeni, promovisani.. Moramo se povezivati, umnožavati, odvajati od ponašanja onih koji greše... kažnjavati... Težak posao pred nama. Mnogo težak. Skliznuli smo, i dok smo se osvestili, šteta, da veća biti ne može, već je pred nama. Možemo sada, samo strpljenjem, odlučnošću i posvećenošću, korak po korak, da je popravljamo... Najpre sa sobom i u sebi.
.


субота, 17. октобар 2020.

 Maska

Ne nosim masku, pa je često zaboravim.
Tako, krenula juče u prodavnicu i naravno, zaboravim je. Vraćam se po nju i naletim na komšinicu iz radnje pokraj ulaza. Pita me za zdravlje, ono 'Gde ste vi? Ne viđam vas... Kako ste?', a ja se, smejući se, požalim zašto se vraćam.
Ona na to, zabrinuto::
''Šta kažete što ćemo morati da ih nosimo i napolju?''
- Neće im proći...
''A šta kažete što hoće opet da nas zatvore u karantin?''
- Neće im proći...

Zaista verujem da njihova igra neće proći. Unervozili se, žure, pritiskaju, greše... Ljudi im svojim besom, pričom, čuđenjem daju na važnosti i snazi. Bore se protiv. Svaka borba protiv nečega - dodaje snagu tom nečem. E, ja im moju ne dajem.

U prodavnici, pošti, banci - stavim masku. Neću da me opominju, kažnjavaju, a iznad svega neću da dižem tenziju svima onima koji su na dužnosti, koji su uplašeni, zabrinuti, zaluđeni. Ionako im nije do života, što da im stajem na muku.

среда, 14. октобар 2020.

'Divnoća'

Parafraziraću. U jednoj malenoj, žutoj knjizi Zen priča, prva priča je o učeniku koji je došao, sav ozaren i ljubopitljiv kod Učitelja, sa željom da se prosvetli. Učitelj je sipao čaj koji se polako prelivao preko šoljice, pa učenik poskoči,i opomenu Učitelja. Učitelj ga mirno pogleda i reče: ''Tvoj um je pun kao i ova šoljica. Ako hoćeš nešto da naučiš, najpre moraš da je isprazniš.''

Dvadesetdve godine sam predavač i često su ljudi dolazili puni pitanja i priča, a manje spremni da saslušaju odgovore. Ili pak, neki jako vole da polemišu - a kada su tehnike i procedure u pitanju, nema polemike. 

Često, kada se zalete u prepričavanje problema, prekinem ih pitanjem - da li se žale ili hvale? Više od polovine njih se hvale, ali oni drugi, u trenu se prenu i shvate sve. I više no što sam rekla. Otključaju svoje intimne rezervoare, nagrne iskustvo, pamet, odlučnost, kreativnost... 

E, oni mi daju snagu da ovu većinu preživim. Ove koji ne čuju. Koji ne slušaju. Koji bi meni da objasne. Koji bi da ja plešem kolce sa njima i njihovim problemima. Koji mi kažu da sam divna. Oni, manje brojni kažu hvala - i urade šta treba.

понедељак, 12. октобар 2020.

 Pisala sam danas o novoj reči na koju sam pre neki dan naletela. ACEDIA. Uglavnom se hrišćanski teolozi kroz vekove bave njome, pa su je uvrstili u smrtni greh pod imenom lenjost, a ona, kako mi se čini, nije to. Ona je možda tromost, možda bezvoljnost, ali nije lenjost... možda lenjost duha koji gubi veru, ili moli i očajava, ili moli i zahteva, ili moli i čeka sve na gotovo, ali nije ona lenjost - nisi uradio, nisi obrisala prašinu... Možda 'nisi obrisala prašinu sa svoga uma'... pa ne vidiš da treba nešto drugačije, nešto novo... pa si zaboravila sve uspehe i radosti, podseti se... Podseti se godišnjih doba, smene dana i noći, plime i oseke, debelih i mršavih krava... Podseti se da si živa i da u tebi sto milijardi ćelija živi, iako se ti možda ne osećaš živahno. Da tvoji sistemi i organi rade - iako ti sada samo sediš. Da tvoje srce pumpa krv, da tvoja pluća, bubrezi, jetra... svi oni rade. A kad oni rade, to je isto kao da radiš i ti. Jedni bez drugih ne postojite. Znači, lek za acediju je podsećanje. Udah i izdah. I to je sve.

уторак, 9. јун 2020.

Kad te dohvati radost

Zazvoni mi telefon, prepoznam broj iako nema imena.
- Gde si, lepoto?!?! Odakle se javljaš?!?
- Iz Italije - veselo mi odgovori i prsnu u smeh...
I nastavismo da se smejemo, kao blesave.
Napiši: ''Toliko se obradovala što me čuje i ja se obradovala što je čujem, da sam, ne znam ni zašto, rekla 'Italija'... Izgleda da mi je lepo, kao da sam u Italiji.''

субота, 25. април 2020.

Tanja

Otkad je uvedeno vanredno stanje, srećem u ulici jednu sitnu, lepu ženu s plavim koferom. Živi na ulici. Nikad joj se nisam obratila u strahu da joj ne narušim dostojanstvo koje nedvosmisleno nosi, uprkos okolnostima.
Juče nam priđe, zatraživši cigaretu i pruži nam šansu da za nju, ipak, učinimo nešto...
....
....
Upita me zašto joj to činimo, a ja, retko bez teksta, odgovorim nekim zbunjenim sleganjem ramena, mrdanjem glavom i glupavim osmehom.

Dođem kući i Fejsbuk izbaci informaciju da je prošle godine štampan tekst ''Čini drugom..'' - naravno, ono što želiš da drugi čine tebi.
....
Otkako sam prvi put bila na Kaminu, prašinarila, spavala po zajedničkim sobama - svaku noć u drugom mestu, sa drugim ljudima, u drugim okolnostima, otkako sam sve što mi je potrebno nosila u rancu i stalno odbacivala viškove jer mi je bilo teško da sve na leđima nosim, otkako sam otkrila u se, na se i poda se iz sasvim drugog ugla, otkako mi pojednostavljivanje postalo osnovni zadatak, otkako sam prepoznala i doživela tu slobodu da ne sjedim i mislim, već samo sjedim, otkako sam otkrila da u toj prašini, nedođiji, sedeći pokraj puta - konzervica tunjevine i bajat hleb imaju ukus raskoši, a miris sveže opranog veša vrhunac luksuza, otkad sam sa neznancima delila hranu, lekove, priču, pažnju - davala i primala lako, počela sam da menjam moj odnos prema ljudima bez doma.

I ponovo mi je jedini zaključak: nemamo mi pojma.

Koliko god da smišljam, tražim rešenje, želim da pomognem, shvatam da ne znam ništa. Onda krenem da se pomolim... pa stanem... Poželim joj dom - kakav? Onakav kakav je njoj potreban. Poželim joj mir - ona ga već ima. Poželim joj da je sita i naspavana - a reče mi maločas da je dobro spavala, a pored nje sam videla kesu sa uredno sliženim kutijama u kojima joj je hrana...

Danima se molim za kišu da nam osveži drveće i rastinje u dvorištu, a sad govorim ne, ne, ona je napolju.

Policijski je sat - ja sam u svojoj sobi sa mnoštvom nesređenih misli, a ona je u parku u svom miru i svojoj slobodi.

U mojoj glavi sve sama pitanja, a ona izgleda kao osoba koja zna odgovore.
A možda ni to nije tačno.
Nemam pojma.

петак, 3. април 2020.

Detinjstvo ima nebrojeno krajeva....

Moj tata je imao petoricu braće. Poslednji odoše moj otac i njegov najmlađi brat, pre dvanaest godina.

Ali nije ovo o njima.

Bilo je tu i šest jetrva.

DARA - MARA
KATA - NATA
MIRA - ZORA

Svi smo ovo izgovarali kao pesmicu.
I oni, i one, i nas dvanaest potomaka.

Ode i poslednja strina.
Iako je umrla u poznoj starosti, dobrano nadživevši i strica i sve ostale, pogodi me vest.

Pitam se zašto tako i zašto toliko?
I shvatim da je ona, svojim postojanjem, čuvala mrvice našeg detinjstva, sećanja da smo i mi nekad bili mali, da smo bili deca. I ne samo deca - nečija deca.

Prsli...


Jurim pre neki dan, uoči policijskog sata, da izvedem psa, kad mu inače nije vreme za šetnju i krajičkom oka vidim jedan bračni par - tu su negde oko 65 godina, da li manje ili više, ne znam. Godinama sa nama šetaju u parku, a poslednjih godinu-dve, baš aktivno šetaju, jer je muž imao nekakvu nesreću, šlog, šta li, pa mu je šetnja preporučena.

Nasmešim se i kažem u sebi 'hm... nisam ih videla'.

Ulazim u park i na prvom travnjaku, udaljenom 15 metara od njegovog stana, ugledam jednog 65+ sa svojim psom. Ne bi smeo da je tu, pa se ja opet nasmešim 'hm... pa šta će čovek...', javim mu se.

Nastavim, prilazeći dvema mojim kučkarkama koje na 4-5 metara udaljenosti idu i dovikuju se i stanem između njih. Jedna kaže: ''Vidi ovog matorog, opet je izašao, a pre neki dan ga je policija opomenula.''

''Pa šta će, čovek? Ko da mu izvede psa kad živi sam i ovo mu je 15 metara od spavaće sobe... nigde i nije otišao...''

Kad, viče on za nama:

''Ne smete više od dvoje da šetate!'' i sve onako, opasno - i ozbiljno - maše prstom.


Kako reče ono brat Isus o trunu i balvanu?
A ima i ona narodna ''o svom dvorištu''.

уторак, 11. фебруар 2020.

Imaj svoju meru


Puno puta sam čula preporuku da 'čovek mora da zna svoju meru' ili pak 'imaj svoju meru'. I uvek sam mislila kako to znači da moramo da se odredimo prema drugima, da znamo gde nam je mesto, među odlikašima ili dovoljnima, među znalcima ili neznalicama. Tek danas saznam da je imati meru potvrda da neko srebro iz rudnika ima sopstveni žig, što je ujedno dokaz i bogatstva tog rudnika, ali i njegove posebnosti. Tako doznam da imati meru jeste uputstvo da svako od nas bude svoj, autentičan  i jedinstven.

Mi smo po definiciji takvi – po svom rođenju, jer niko nikada nije postojao, niti će postojati, kao što smo mi. Čak i klon će u odnosu na svoj original biti drugačiji po doživljajima, okruženju, iskustvima.
Imaj svoju meru, budi svoj, budi ono što jesi, budi original – kopije nemaju meru, i druga reč za njih je falsifikat.

понедељак, 10. фебруар 2020.

Ćurka


Često se setim moje Goce razredne iz gimnazije. Kada bismo napravili nekakvu nepodopštinu, ona bi sela na neku klupu usred učionice, duboko uzdahnula, spustila ramena, pogledala nas – činilo mi se suznih očiju, i rekla: ''Niste vi krivi što ste me razočarali, kriva sam ja što ste me očarali.'' Dogodilo se to dva puta u tri godine.

Nije bilo potrebno da nas podseća šta je činila za nas, koliko nas je volela i koliko su joj neki od naših mangupluka bili simpatični i da smo dobra deca. Sve nam je rekla jednom rečenicom i svojim izgledom. I onda bismo se uzeli u pamet. 

S vremena na vreme, češće nego ona,  osetim se kao i moja razredna. Duboko uzdahnem – za sebe znam da je suznih očiju i pomislim ''Nisu oni krivi što su me razočarali...'' Ne izgovaram, jer nemam razred kom bih se obratila. Moji đaci su nezainteresovani; opravdano i neopravdano odsutni; rasuti i po svetu i po internetu; sete me se kad im nešto zatreba. Pomislim kako ova moja škola ima početak i nema kraj, te ima vremena da se deca uzmu u pamet... A možda sam, prosto, zaista sama kriva što su me očarali...?

Onda mi nagrnu reči i rečenice mojih kritičara 'mnogo se daješ! Mnogo očekuješ od ljudi!... mnogo si naivna!...' Pomislim – u pravu su, baš sam ćurka! Pa onda pomislim 'dobro, a znaš da svi problemi nastaju kad imamo očekivanja?! Ako si dala nešto, makar i znanje, s očekivanjem, onda nisi dala od srca...!' A uverena sam da dajem i od srca i od duše... Setim se i Vesne Krmpotić: ''...daj i ne misli više o njima... a oni će uzeti ukoliko im šaka nije pesnica...' 

Jednom prilikom, dala sam sve, kao i obično. I ono što su platili, i ono što nisu, i čast, i kafu, i nešto za uspomenu.... i dok sam delila, a neki se otimali, osetih kao da bi mi, ti neki, rado skinuli i meso s kostiju... najstrašniji osećaj ikad. 

Onda preispitujem sebe – a šta si očekivala? I tu stanem... Ne znam odgovor.  Imam ih nekoliko. Od onog Arsenovog ''ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti...'' do onog ''ljudi su zabavljeni svojim jadom, ne znaju gde udaraju...'' – negde na pola je: ''verovatno sam ja ćurka''.