Setih se kako sam se pre dvadesetak godina smejala gledajući američke filmove u kojima neki par počinje 'dating', pa nakon nekog vremena prelazi na 'commitment', zatim uslede predbračni ugovori, a potom venčanja.
Sve mi se to činilo krajnje neprirodnim i glupavim, a onda, iz dana u dan, iz godine u godinu - sve manje glupim.... Da smo imali 'commitment' - možda se ne bi razišli, da smo imali 'predbračni ugovor' - možda ne bi... i tako gomila 'možda'. Ne, ne, da ne shvatite pogrešno - nije to 'možda' u formi žaljenja - želela sam da razumem šta ta reč 'commitment' znači i zašto je toliko potrebna nekim ljudima.
I da, potrebna je. Najpre, niko nikom ne čita misli. Podrazumevanja često dovedu do problema. Svako misli da je njegova vizura sveta ispravna i opšta - da svi svet vide istim očima kao i on/ona. Mora postojati minimum saglasja da bi odnos funkcionisao.
Bez 'commitmenta' - ljudi potežu najglasnije argumente, nekada bedne, nekada ucenjivačke, ali retko kad jasne i pravične.
U našem jeziku, commitment se može prevesti kao obaveza, zavet, posvećivanje, obećanje.
Najznačajnije zavete koje možemo dati su oni sami sebi. I najvažniji.
Lako načinimo izdaju sebe i svojih obećanja datih sebi.
Mislimo, lako ću ja, ček da se on/ona ne naljuti, obećao/la sam im, očekuju od mene... a onda se jednog dana nađemo pred sobom i zapitamo kad i gde sam ja sebe ispustio/la u ovom životu.
Trk, brzo, nazad... Setite se nekog obećanja datog sebi i/ili drugome i brzo brzo ga ispunite.
To će vas učiniti radosnim i, svakako, ispunjenim.
ps Jedan od meni dražih zaveta, a ništa grandiozno, teško ili da se o tome pišu knjige i snimaju filmovi je:
Zavetujem se da ću svakoga dana biti bolja no što sam bila i da ću iskoristiti svako životno iskustvo i životnu situaciju da iz toga izađem bolja.
уторак, 28. фебруар 2012.
субота, 25. фебруар 2012.
27. februar
Opet: 'Vrati se, dijete, dok još imaš kome'...
Svi koji me znaju, znaju da sam hronolog... pamtim datume, dešavanja, smeštam u kontekst, povezujem, pronalazim zanimljivosti u svemu. Neka nevezana sitnica ili informacija, pokrene lavinu...
Upravo sam pročitala dirljivu priču na fejsbuku. Možda je izmišljena, možda ne, podseti me na dva dešavanja od pre godinu i dve.
Pre dve godine, na dan mamine sahrane, pozove me žena da se konsultujemo oko neke gluposti. Glupost za mene, a sigurna sam i za nju, no, u tom trenutku smatrala je da je to najvažnija stvar na svetu, prenebregavajući činjenicu da sam ja upravo stigla sa groblja.
Kada me je pozvala - najpre mi je mislima proletelo bezgranično čuđenje 'Da li je normalna, šta me pita?' a odmah potom i odgovor ''Nije, inače me ne bi sada zvala...'
''Ok ok, javi se za dva sata, biću kod kuće i biću u prilici da razgovaramo.''
Javila se, usplahirena, obavismo konsultacije.
Nakon nepunih godinu dana, pozvala me je iz bolnice u vrlo lošem stanju, tražeći podršku i savet. Bilo mi je jasno da je potpuno zapostavila sebe... nije postojala u svom životu... Ona 'najvažnija stvar na svetu' ticala se nekog Gradskog takmičenja njene ćerke u stranom jeziku. Glupost, zapravo, kao što rekoh. Tek tada sam joj rekla da mi je bilo jasno da uništava sebe. Izvinjavala mi se, bespotrebno - meni je ionako sve bilo jasno i nisam se nimalo ljutila. Iskoristila sam to kao argument da ne sme sebi to više da radi. Plakala je, smejala se, obećala (sebi) da će se zauzeti za sebe.
Tačno godinu dana od glupog poziva, usledio je jedan sms:
''Srećan rad. Pridružujem vam se na sledećem seminaru. :* ''
Sedamnaest dana kasnije, umrla je.
... ćutim.
Svi koji me znaju, znaju da sam hronolog... pamtim datume, dešavanja, smeštam u kontekst, povezujem, pronalazim zanimljivosti u svemu. Neka nevezana sitnica ili informacija, pokrene lavinu...
Upravo sam pročitala dirljivu priču na fejsbuku. Možda je izmišljena, možda ne, podseti me na dva dešavanja od pre godinu i dve.
Pre dve godine, na dan mamine sahrane, pozove me žena da se konsultujemo oko neke gluposti. Glupost za mene, a sigurna sam i za nju, no, u tom trenutku smatrala je da je to najvažnija stvar na svetu, prenebregavajući činjenicu da sam ja upravo stigla sa groblja.
Kada me je pozvala - najpre mi je mislima proletelo bezgranično čuđenje 'Da li je normalna, šta me pita?' a odmah potom i odgovor ''Nije, inače me ne bi sada zvala...'
''Ok ok, javi se za dva sata, biću kod kuće i biću u prilici da razgovaramo.''
Javila se, usplahirena, obavismo konsultacije.
Nakon nepunih godinu dana, pozvala me je iz bolnice u vrlo lošem stanju, tražeći podršku i savet. Bilo mi je jasno da je potpuno zapostavila sebe... nije postojala u svom životu... Ona 'najvažnija stvar na svetu' ticala se nekog Gradskog takmičenja njene ćerke u stranom jeziku. Glupost, zapravo, kao što rekoh. Tek tada sam joj rekla da mi je bilo jasno da uništava sebe. Izvinjavala mi se, bespotrebno - meni je ionako sve bilo jasno i nisam se nimalo ljutila. Iskoristila sam to kao argument da ne sme sebi to više da radi. Plakala je, smejala se, obećala (sebi) da će se zauzeti za sebe.
Tačno godinu dana od glupog poziva, usledio je jedan sms:
''Srećan rad. Pridružujem vam se na sledećem seminaru. :* ''
Sedamnaest dana kasnije, umrla je.
... ćutim.
Пријавите се на:
Постови (Atom)