четвртак, 22. децембар 2011.

Danas je jedan od onih dana...

... koje volim. Onako iracionalno i bezuslovno, bez obzira šta se dešava.
I nisam jedina. Imam istomišljenike s kojima se prepoznam na nesvesnom.
Za nas danas počinje proleće.

Toliko....

:)

петак, 9. децембар 2011.

Pre dva'es godina...

E sad se setih kako sam pre dva'es godina provodila dane sedeći u jednom kafiću gotovo ceo bogovetni dan. Tu mi je bila i kancelarija, jer mi je na dvadeset metara odatle bila radnja, tu sam se sastajala s prijateljima i rođacima, tu se dešavalo sve.

Ali ono što me je setilo tog doba i tog kafića je ekipa koja je stalno tu bila. Dočekivali smo i ispraćali ljude, a u međuvremenu smo ogovarali sve redom. Pre nego što će stići, i pošto odu.

Potpuno nesvesno, ostajala sam sve duže, do fajronta. I polako, dolazila sve ranije.
Rek'o bi čovek, baš mi se dopadalo. A nije.
Ostajala sam do kraja da mene ne bi ogovarali kad okrenem leđa, i dolazila ranije, da im ne bih dala prostora za ogovaranje.

Tada smo bili u velikim dugovima - jedan zelenaš me je gotovo svakodnevno izbacivao iz ravnoteže, jedan bračni par u ekipi je bio pred razvodom, jedna dama u totalnom haosu nakon teških životnih udaraca... sve u svemu, ekipa koja bi itekako imala posla oko samih sebe - ali ne, mi smo se bavili drugima, nalazili svima mane, ponašali se kao da smo najlepši, najpametniji, najplemenitiji i najčestitiji ljudi, ikad postojeći.

Jednog dana, odlučim da ostanem kući i da peglam. Muž je bio zblanut mojom odlukom, ali ok, ostani. Vratio se kasno, posle fajronta, besan i crven u licu, nešto su se isposvađali, nevažno radi čega...

Nakon nekog vremena rešim da završim svoje školovanje. Vrlo pažljivo saopštim ekipi, znajući da je u to vreme kupovine svega i smanjene vrednosti - učenje bilo na poslednjem mestu na lestvici popularnosti.

Kako me je bivalo sve manje u kafiću, počele su priče i teška ogovaranja. Ono čega sam se plašila - sada mi se dešavalo. Uz mnogo dodatog, izmišljenog, iskonstruisanog. Sećam se samo ''Šta ona misli??!? Misli da je bolja od nas?!? Šta se sad pravi...?!?''

Ništa nisam mislila. Učila sam. Sve od početka: da učim, da gradim sebe, da pričam sa sobom, da postižem svoje ciljeve, da ostvarujem svoje zamisli i želje, da stanem ispred i iza sebe i da tražim društvo onih koji će me podržati, naučiti, ulepšati mi dan, znati da se raduju sa mnom, i to ne samo radi mene. Često radosti radi.

Baš se radujem dve'iljadedvan'estoj!

Zaista se radujem.
Kao što se radujem internetu, mejlovima, društvenim mrežama, fejsbuku, blogovima, jutjubovima - svemu što mi omogućava da za pola sata obiđem svet, saznam kakvog su raspoloženja i gde su neki dragi ljudi, ko je raspoložen, ko nije; prepoznajem ko glumi da jeste, a ko se plaši da kaže da je dobro - da ne urekne. Vidim ko je u poslovnom 'mudu', koga je nahvatala lenjost, ko bi da se druži, koga je obuzela sentimentalnost, ko je usamljen, ko je besan.

*******
Dobila sam i prvu Novogodišnju čestitku - pravu, papirnu!

Zazvonio mi je garavi lepotan u narandžastom prsluku i nije stigao ništa da kaže, već sam pošla po novčanik uz komentar 'e, baš ste me obradovali'... Ne zato što nema ko drugi da mi čestita, ne zato što sam usamljena, što mi je dosadno - s t v a r n o me je obradovao. Često mislim o đubretarima i svim drugima koji obavljaju posao koji ja ne moram - jer postoje oni. I često im u svojim mislima izrazim zahvalnost - a evo, sad su mi dali mogućnost da to uradim i rečima i sitnim delom.

Al' da se vratim na 2012.
Očekuje se porast tj skok svesnosti na Planeti. Očekuje se da se veći broj ljudi, možda čak i svi, osvestimo, probudimo, vidimo jasnije - sebe i svet, da shvatimo međupovezanost, jedinstvo, obrišemo barijere, shvatimo različitosti, načinimo Raj.

I ne znam šta će se desiti i hoće li se desiti.
Kojim će tempom stvari da se menjaju.
Šta ta promena podrazumeva i koliko ću ja morati da se menjam.
Vidim i da mnogi kojima promena na bolje nimalo ne odgovara, lepo zarađuju na pričama o Promeni.
Vidim i da neki prizivaju promenu, očekujući da se drugi promene - a oni su već savršeni.
Vidim da neki namerno poturaju strah.
......
......
Ma nemam pojma.... !

I baš me briga!

уторак, 6. децембар 2011.

Stvarno{st}

Mnogo volim da pratim promene - sopstvene i tuđe... I ma koliko ih pratila, uvek mi se neka provuče, ne primetim - dok u nekom trenu ne uočim nekakvo čudo, koje je proizvod mnoštva sićućnih... Tada obavezno ostanem zapanjena, oduševljena, blentavo nasmešena i - samo trepćem.

Tako sam sad zastala, zapazivši jednu svoju promenu. Kao i svaka, meni je važna (čak i kad ne umem da je definišem da drugima bude jasna), dovoljno je da je povod za ovu priču. :)

Na svom prvom seminaru, kada je trebalo da damo primere za tzv jasnovidu detekciju i predavač (Dragan Vujović, naravno) rekao da damo stvarne primere, jer naš um hoće da se bavi stvarnim ljudima, stvarima i situacijama, to sam prihvatila kao ok, bez razmišljanja.

Vremenom sam primetila da uopšte ne umem da pričam kad me neko načelno pita kako bih ja rešila neki problem tipa ''kad bi bio neko, ko bi imao problem s jetrom, pa na primer hteo da radi projekat....''. Odmah prekinem pitanje i kažem ''Haj'mo konkretno: ko ima problem, kakav je problem, kad je ustanovljen, u čemu se ogleda problem...???''

I dobro, meni se to sviđalo i nastavila sam tako.
Sećam se, na jednom seminaru, pričajući o tome kakva sam bila a kakva sam sad - sedi žena u prvom redu i plače od smeha.... plače, ne mož' suze da zaustavi... Pitam je ''šta je bilo?'' a ona kaže ''joj, mnogo si slatka, al' ja tebi ništa ne verujem...'' Smejem se i ja. I sada, i uvek kad se toga setim.

Onda su se nizali seminari, konsultacije, razgovori, pisma. Često bih za istu (zapravo sličnu stvar) različitim ljudima davala različite odgovore. Ponekad sam se pitala (a i oni su) da li sam nedosledna ili je stvarno svaka situacija, svaki čovek - pa i svaki odgovor, tj rešenje - različito.

Jeste. Uglavnom jeste.
Što kaže moj prijatelj Maksa ''Ništa nije uvek i sve je ponekad.''

Ipak, postoji nešto što je univerzalnije i odnosi se na mnogo više nas, stoga ću iskoristiti jedan detalj lične prepiske da podelim sa svima.

Molim te, uzmi jednan tefter i piši svoje uspehe, samo
onako ukratko, da možeš da ih se setiš kad ti zatreba,
a s druge strane samo upisuj svoje želje - onako kako
ti padaju na pamet - od jahti, gaća, putovanja, zdravog
želuca tvoje komšinice... sve što ti proleti kroz glavu...

Videćeš kako se uspesi nižu i kako je zaista dovoljno
da budemo srećni - naša svesnost o događajima koje
proizvodimo, privlačimo ili nam se - zbog naše svesnosti
i uključenosti u život - dešavaju.



Šta sam ono htela da kažem?
Aaaa, pa da...
Stvarnost je uglavnom ono što mi odlučimo da jeste.

Dobar vam dan.
I svaki dan i svaki tren :)

уторак, 29. новембар 2011.

Ponedeljak !

Eh, kad objavim da volim ponedeljak i da je to moj dan, obavezno ga nešto pokvari.
Naljutio me Mali Pas. Opa-sno!
No, proći će i to...
Nego, nisam to htela.

Od jutros želim da napišem mojih TOP 5 izreka, misli, mudrosti.
Jednu sam već iskoristila kao naslov:

Vrati se, dijete, k sebi, dok još imaš kome!

Čini dobro, i dobru se nadaj.

Il' pomozi, il' se skloni!

Nemo' da uzimaš akontaciju na sekiraciju!

Ja kad idEm, idEm da prolAzim!

I jedna, kineska, van konkurencije:

Ne možeš da budeš ako nisi,
i ne možeš da ne budeš ako jesi!

Toliko!
A vaše?

:)

недеља, 20. новембар 2011.

Zašto?

Često kad čitam žučne komentare po netu, ili slučajno prisustvujem nekim političkim razgovorima u koja ljudi investiraju svoje emocije, pamet - a bez efekta, osim po svoje zdravlje - zapitam se zašto to čine?

Davnih dana se jedan prijatelj trajno naljutio na mene jer nisam htela da učestvujem u zajedničkom nerviranju zbog poskupljenja ulja! Pokušavao je da me uvuče u negativne emocije, srdžbu, a kad sam mu rekla da neću da se trošim na nerviranje oko gluposti, jer fakat, trošim manje od litre ulja mesečno, okrenuo se i otišao - da mi se nikad više ne javi.
(Imao je on skriveni razlog za takvo ponašanje, ali nebitno za ovu priču.)

Otada, kad god neko vrši pritisak na mene da se bavim nečim čime ne želim - setim se tog ulja....

Meni kao zaštita od takvih trošenja služi jedna kontrolna misao: kada bi mi ostalo 24 sata života, čime bih se bavila, šta bih radila, koga bih pozvala, sa kime bih provela to vreme?

Kada sam prvi put pročitala ova pitanja, uz sugestiju da uzmem papir i olovku i zapišem imena deset ljudi kojima bih se javila, osim blage neprijatnsti što treba da razmišljam o poslednja 24 sata života, zapravo sam se najviše iznenadila ispisanim imenima na papiru.

Istog trena sam pozvala prijateljicu, za koju pojma nisam imala da je u 'top 10' i samo joj rekla da je volim. Nasmejala se, rekla da voli i ona mene, i posle nekoliko razmenjenih rečenica, prekidosmo vezu. Narednih godinu dana, svako malo bih je pozvala da joj to isto saopštim. Viđale smo se u međuvremenu, ali sam joj tek posle godinu dana rekla zašto imam potrebu da je, s vremena na vreme, pozovem i kažem da je volim.

Večeras su mi moja kontrolna pitanja nekoliko puta prošla kroz glavu - šetajući parkom s prijateljicama kad se povela neka politička priča, otvarajući neke internet stranice - da l' da čitam ili ne čitam, menjajući kanale na televizoru...

Ne, ne dam svoje vreme, energiju i pažnju onome što mi ne bi bilo interesantno da mi je poslednji dan života. Ne dam!

Previše sam vremena potrošila na brige, nerviranja, nevažne stvari, nebitne ljude u prvih trideset godina života... Dugo sam učila da to ne radim, da se ne hvatam u kolo neproduktivnih, destruktivnih, negativnih priča i konačno - naučila.

Ne više. Hoću samo lepo, korisno, zabavno, poučno, konstruktivno, veselo. Tačka.

*****

Prisetih se jedne Selimovićeve. Nisam sigurna da sam citat u slovo upamtila, otprilike ide ovako:

Vesela je.
To je dar.
Nije njena zasluga što ga ima, već što ga ne krije.

:)

среда, 16. новембар 2011.

Kolut napred ili 'Margita's case'

Jedna od dražih epizoda u mom veselom životu je tzv. 'Margita's case' koji se desio pre šest godina.

Moram napraviti i mali uvod. Imala sam sreću da dobijem stipendiju za društvene studije komunikacije i obrazovanja za rad s mladima. Za mene je to bio ogroman izazov, biti s mnogo mlađima od sebe na putovanjima, učiti od svih njih, ne mudrovati i ne praviti se pametnom. Jedini način da naučim jeste da dođem otvorena za učenje. No, prvog dana druge godine studija, kad smo konačno videli naše tutore o kojima smo slušali godinu dana, o njihovoj izuzetnosti,  i krenuli sa upoznavanjem, ja napravih ''slučaj''.

Patrik, čuveni edukator, pitao nas je, redom, šta je za nas bilo najznačajnije na prvoj godini studija i šta smo naučili. Kolege su nabrajale, redom: 'tolerancy, understanding, communications skills...' i kada mi je bilo previše reči,reči,reči - upitam tutora da li mogu da uradim nešto šašavo? Nije me razumeo, pa ponovim pitanje. I dalje me nije razumeo i ja ustanem i usred kruga napravim kolut napred. Vratim se na mesto uz konstataciju: ''Uuu, ovo je baš dobro!''

Nastade haos. Iznenađeni svi. Moja najbliža prijateljica poskoči i zblanuto, razrogačenih očiju viknu: ''Margitaaaaa..!!!''
Jedan kolega skoči sa stolice i reče:
''Pa je l to znači da svako može da radi šata hoće!?!? Da ja sad mogu da ustanem i da se blesavim 'aaaaa!!!!' ?!?'' - uz snažno drmusanje celim telom i mlataranje rukama.
''Vidiš da možeš'' - rekoh mirno.
Neko reče: ''To nije u redu. Ne može tako da se prekida learning process. ''

Uglavnom, gotovo svako je imao komentar, osudu - prikrivenu ili jasnu, i nikome nije palo na pamet da postavi jednostavno pitanje: ''Izvini, a zašto si to uradila?'' Pitanje koje se očekuje od nekog ko je naučio i poseduje 'tolerancy, understanding, communications skills...'

Čak je i tutor pomislio da je usmereno na njega, da je to izazov upućen njemu. Kasnije, nasamo, kad me je pitao ''Izvini, a zašto si to uradila?''  i kad sam objasnila da sam provocirala delo, a ne reči, savetovao me je da sledeći put ne pitam 'da li mogu da uradim nešto šašavo', jer time sama dajem kvalifikaciju dela. Car!

Uglavnom, naredni dani su bili obeleženi 'slučajem', a onda se sve zaboravilo.
Do poslednjeg dana škole.

Kada smo sve završili i kada smo obavešteni da smo svi položili sa najvišim ocenama, a tutor nam se zahvalio rečima da smo za trideset godina njegovog rada, najjača grupa sa kojom je radio, upitala sam:
''Je l' mogu ja da uradim nešto šašavo?''
Kolega koji je onda bio najglasniji, reče:
''Nećeš ti! Ja ću!''
''Zašto ne bismo zajedno?'' - i napravismo, zajedno, kolutove, jedno u susret drugome, i uz smeh svih oko nas, izgrlismo se.

Ne svih, ne. Jedna koleginica se zaplakala i poslala me u peršun. Kada sam pitala 'što, šta je bilo?', reče da ne može sada da mi kaže, reći će mi...
U autu, na putu za Novi Sad, sedela sam ispred nje. U jednom trenu me uhvatila za rame i reče:
''Nadam se da ću i ja jednog dana moći da napravim kolut pred svima...''


Svima, a posebno mojim kolegama, tutorima i koordinatorima - rasutima po celoj planeti - želim srećan Dan tolerancije. 



петак, 11. новембар 2011.

11.11.11.

Danas će mnogi pisati o ovom datumu, širom sveta će biti grupnih meditacija, a ja mu se lično radujem jer je jedanaesti jedanaesti moj omiljeni datum u godini, već dugih sedamnaest godina....

Te '94. čitam jednu tanušnu knjižicu Hozea Silve, ''Donošenje odluka i utvrđivanje ciljeva'. Čitam je po šesti put - shvatajući da u njoj ima 'nečeg', ali previše racionalna i tvrda da vidim to nešto. Kaže lepo čovek, uzmite papir i olovku, napišite svoje kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ciljeve... podelite ih u kategorije ''biti, uraditi, postati'', stavite datum i potpis i to je vaš ugovor sa samim sobom.

Hajde da to, konačno, stvarno uradim. Kad već insistira....
Uzmem tanušni pelir papir i grafitnu olovku - da mogu da obrišem, ako ne ostvarim i da to niko ne vidi - osim što sam rešila da sakrijem da niko ne vidi, htela sam da imam mogućnost i da obrišem, da ni ja ne vidim, ako izneverim sebe.
(Majko mila, jesam bila tupava... al' dobro...)

Elem, napravim ja tabelicu, krenem, pišem, mudrujem, sva važna.
Završim nekako, ispišem desetak stavki.

Došao red na potpis - potpišem.
A sad datum. Pogledam na kalendar - 11.novembar... upišem: 11.11.94.
Slučajno pogledam na časovnik, a na njemu: 11:11

Pretrnem. I zapamtim vo vjeki.
I proslavljam ga.


Uzgred, sa tog lista, samo jednu stavku nisam ostvarila.

четвртак, 10. новембар 2011.

Priča i priče - nikad dosta !

Mnogo volim priče - kratke, istinite, lepo prepričane ili ispričane. I napisane volim, no mi uvek žao što ja ne umem da ih tako lepo napišem, kako ih rukama i nogama, intonacijom, gestikulacijom i mimikom ispričavam.

A nekako najviše volim priče - romane - a pre toga ono, a posle toga ovo... I volim priče posle kojih jedno vreme nema šta da se priča. Sve zaokruženo, sve rečeno. Priča kao životna lekcija, posle koje mi ostaje samo da je se setim u pravom trenutku - i primenim.

Tako sam sebi napravila priču o nauku koji sam dobila od svog oca - bez reči:
Kako sebi napraviti mogućnost izbora i osećaj obilja.

U nekoj od onih kriznih godina, moji roditelji penzioneri, oboje pušači... cigarete štete kućni budžet, a i nema nekog izbora za kupiti, prebace se na najjeftinije, prilično loše. Pritom, tata posadi nekoliko stabljika duvana, probe radi i pronađe nekog trgovca koji je donosio hercegovački meki duvan. Doputuje moj brat iz inostranstva i donese tri šteke dooobrih cigareta. Donese i meni.

Posle nekog vremena, ja moje potamanila odavno, odlazim kod mojih, a ispred tate: stranske, domaće i zamotane. Svaki put kad krene da zapali cigaretu, a on bira: sad ću ovu. I u njoj uživa. Sledeći put, zastane, odluči se za drugu.

I tako moj otac, bogataš, vazda mog'o da bira, a ja prestadoh da kukam - te skupo, te nema, te loše...

Mnogo mu hvala na ovoj lekciji. :)

недеља, 6. новембар 2011.

Mudrost je primenjeno znanje!

Svakodnevno, u svim novinama, imamo priliku da pročitamo poneko uputstvo, kako da se oslobodimo stresa, kako da pozitivno mislimo, kako da na pravi način odreagujemo u konfliktnoj ili stresnoj situaciji.

I sve je to više nego tačno, korisno i mudro. No, pošto je to 'lako', 'sve već znamo' – pročitamo i zaboravimo. A onda dođe do svađe, problema, bolesti, stresa – i sve to što znamo, nestane neznano kud. Zašto?


Jednostavno zato što smo ljudi. A ljudi su po definiciji bića navika. Sve što smo naučili, naučili smo ponavljajući i tako smo stvorili navike. Čak 95% ljudskog ponašanja, predstavlja automatiku, ponašanje po navikama. Zamislite da svaki čovek, dnevno, u proseku ima – proizvodi – oko 60.000 misli. Poražavajuća je činjenica da je ogroman deo tih misli, 95%, istih danas kao i juče, i ukoliko nešto svesno i namerno ne učinimo da to promenimo, i sutra će biti iste kao danas. Mnoge navike su korisne i dobre, no, mnoge nisu. Robovati dobrim navikama, donosi dobrobiti, a onim drugim, naravno, donosi probleme i prepreke napredovanju. Tako, u za nas kritičnim situacijama, odreagujemo po navici, iznerviramo se, posvađamo, progutamo knedlu, zapanjimo se nad nečijim bezobrazlukom, i odemo dalje, ljuti i opterećeni, tražeći žrtvu na koju ćemo istresti 'svoj bes'. Zvuči vam poznato? Koliko puta ste bili kontejner za tuđi bes? Koliko puta ste se 'istresli' na nekog, ni krivog ni dužnog? Obično na najbliže, porodicu, kolege. Često vam je, posle, kad se smirite, žao. (Još jedna od navika! Ne kažem da ne treba da vam je žao i da nastavite da se neodgovorno istresate, već da prepoznate ceo proces i ciklus dešavanja, i ne uđete u 'igru'!)

Ali, oni vam opraštaju. Mislite da to rade zato što vas vole i razumeju?! Ima i toga, ali najviše vam opraštaju zato što ste slični – i oni rade isto! I oni imaju slične navike. Pošto je to toliko raširena pojava, skloni smo da je usvojimo kao normalnu. Pogađate, to je drušvena navika!

Da se vratim na početak – kad sve znamo, zašto ipak 'uđemo u igru', zašto ne odreagujemo drugačije, onako kako moda treba? Zato što je za promenu potrebna svesnost – prepoznavanje, potom odluka da naviku promenite i na kraju, istrajan rad. Narod kaže da je navika jedna muka, a odvika sto muka. Bez prepoznavanja navike, bez odluke da se ona promeni i bez rada na tome, ona se neće promeniti.


Zato, kada sledeći put pročitate neku mudru preporuku u dnevnoj ili bilo kojoj novini, na bilbordu ili TV-u, zastanite i recite sebi: «E, ovo je mudro! Sledeći put kad se nađem u toj i toj situaciji, setiću se i upotrebiti!» Kada prvi put u tome uspete, počeće odvikavanje od stare, tj. stvaranje nove navike. A biti smiren, staložen, uravnotežen, srećan - ipak je lepše. Mnogo bolja navika, zar ne?

среда, 2. новембар 2011.

Kraj godine.

Meni kraj godine počinje negde polovinom oktobra... Preciznije, kada Sunce uđe u Škorpiona.:)
Verovatno da postoji neko astrološko objašnjenje zašto je to tako, no ja uleteh u neka razmišljanja, potaknuta velikom snagom, energijom, radošću, kreativnim idejama - pa se zapitah zašto se uvek tako, krajem godine, razmašem, letim, ushićujem...?

Ranije bih sebe grdila i govorila da je to stoga što sam bila lenja, pa sad hitam da nadoknadim. A maločas, uočim promenu. Veliku. Počeh da nabrajam šta sam ja sve veliko i za sebe važno uradila tokom ove godine. I misli samo lete, s jedne na drugu situaciju... Ah, divota! Pa pomislim 'moram to sve zapisati, nabrojati...'

Ako mislite da ću to podeliti s vama - neću. Veoma je lično i mnoge od tih stavki bih morala satima opisivati da biste razumeli zašto je to meni veliko i važno.

Ali, podelih sa vama ovu radost i možda sugestiju - ne zaboravite da zapisujete svoje uspehe i da ih afirmišete, tj da se pohvalite i proživite te scene uspeha kad god se setite.

Uspeh može postati navika, kao i bilo koja druga.
A vežba stvara majstora, zar ne?

уторак, 1. новембар 2011.

Markiza :)

Slušam o Grofu Drakuli, podsećaju ga se zbog Noći Veštica i pade mi na pamet nešto...

Naime, jedna prijateljica se dugo borila da povrati grofovsku titulu koja se negde u komunističkim vremenima i mešanjima predaka - zaturila. U pitanju je rumunska grofovska porodica sa tradicijom od preko 600 godina.

Ne navodim detalje, jer nisam sigurna da bi ona volela da ja o tome pišem, al ja brbljiva, ne mogu baš da držim jezik za zubima, a ni prste daleko od tastature....

I, tako, kad je procedura konačno završena, kad su dokumenta bila kompletirana, dođe kod mene. U sred razgovora samo ućuta, na po' reči i reče:

''Jao, pa ja tebe mogu da proizvedem u markizu. Potrebno je samo da te predstavim nekom plave krvi i to je sve. I da znaš, to je baš dobra titula za tebe jer nećeš imati nikakvih obaveza, nećeš morati da se angažuješ ni politički niti bilo kako.... Odlično!... Ti si Markiza!''

Eto, samo da znate s kim imate posla..... :)))))

недеља, 30. октобар 2011.

Nisam volela mačke...

... dok nisam uzela psa... a onda zavolela sve, i mačke, i komarce... i zmije i bube ... ma sve živuljke, naučila me moja keruša...

Elem, dok je bila živa, izluđivale su je mačke iz dvorišta... bacala se po prozoru, grebala po zidu ... a one se sve poređaju i potpuno opušteno gledaju kakve ona te kerefeke izvodi, kao da su u pozorištu, sa prve galerije...

Ode moja Beca... i ja posle nekih mesec dana pokušam da spasim jedno promrzlo mače... u(o)svoji me na prvi pogled... malo veći od dlana... odemo do veterinara... sve sredimo... dam mu i ime... bio Vidovdan, pa ga ja krstila kao Vidoje... al nije preživeo noć... bilo kasno za njega... :(

Opet, prođe malo... čujem frku u dvorištu... pogledam... neki šareni mačak ćapio DVA goluba... ja dreknem.. on ih ispusti... vičem ja - jer još nekih 7- 8 mačaka potrčalo da vide šta je... galamim ja dok se golubovi nisu sunovratili u svetlarnik... a mace opet na galeriji gledaju...

Otrčim do golubova - kad oni jadni upetljani... krvava nogica jednog kroz krilo drugog :((( Donesem ih u kupatilo... razvežem nekako... i jedan odmah poleti... preleti preko celog stana i kroz otvoren prozor u dvorište...

Drugi, za koga sam ubeđena da je ONA ostade da drhti... ta sa povređenim krilom... i tako je ona bila tu tri dana... Objasnim joj ja jednog jutra kad sam pošla od kuće (zvala sam je Milica, i bogme je reagovala i pažljivo me slušala), elem, kažem ja njoj da se polako sprema, da bi bilo lepo da sutra ode u svoj život, takav je naš stari običaj 'svakog gosta tri dana dosta', pa eto, ja joj poklanjam još jedan dan, od srca... Kad sam došla popodne - Milica odletela kroz prozor od kupatila...

Al nije to sve... Sutradan ujutru, onaj mačak stoji i gleda me kroz prozor i nešto se svađa.... Objasnim ja njemu da nema pravo da se ljuti na mene što sam mu otela plen, jer ne može da se ponaša necivilizovano i da lovi iz sporta - živi s ljudima, u gradu, hrane ga komšinice, nije gladan i sram da ga bude što hoće 'preko leba pogače'...

Istog dana kupim mačju hranu, i kad god zamjauče, kod prozora ili ulaznih vrata.... i tako, bila sam u dužničkom ropstvu sedam meseci dok novi pas nije ušao u moj život.

Sad se i on, kao i Beca, bacaka, laje i ljuti na mačke, a one ga gledaju, skroz ravnodušne.

петак, 28. октобар 2011.

Nećeš moći.... :)

E, pre iks godina povredim ja desni skočni zglob i posle četiri dana skinem longetu jer je trebalo da radim - a posao mi, između ostalog, da prestojim ceo dan.. Lepota!

I dolazi neki tip i kreće da mi daje sugestije kako da što pre bolovi prođu, saniram otok i ostalo, al sve usput vrti glavom kako je to strašno i kako ću imati trajne posledice. Ja kažem neću... on hoćeš... ja kažem opet neću... on kaže hoćeš.... i pitam ja njega na kraju 'dobro kakve ću posledice imati?' on kaže 'nećeš moći baš sve s tom nogom...'' Pitam ''Ok, šta na primer?'' On kaže ''Pa nećeš moći da stojiš na vrhovima prstiju...' Ja kažem ''E, dobro je, jer to nisam mogla ni pre...''

Posle se ispostavi da je on bivši baletan i da je zbog takve povrede prestao da pleše.

Uvek je važno pitati do kraja (mada to često zaboravim) jer ko zna iz kojih svojih priča ljudi olako donose nekakve konačne sudove.

уторак, 25. октобар 2011.

VioletA, Topolska, Beograd - preuzeto

O imenu...

Replika koju Slavko Štimac izgovara u filmu 'Specijalno vaspitanje' - "Gde si Violeta kućo stara?", samo je slučajna podudarnost sa nazivom objekta u kome se nalazite. Naime, vlasnici su želeli da je nazovu "Stara kuća" ili nešto slično, jer jednostavno kuća datira iz 1922. godine.

Tokom radova na adaptaciji, slučajni prolaznik koga na žalost ne možemo da imenujemo, ali u pitanju je stari Beograđanin, veliki boem, koji je dobar deo svoga života, između dva rata živeo u Francuskoj, upitao je vlasnike šta se to tu otvara, i kad je čuo, izašao je pred njih očiju punih suza sa neobičnom molbom:
"Može li ova vaša kafana deco, da se zove Violeta?".
Kada smo ga upitali zašto, ponudio se da nas odvede u najbližu kafanu na piće i ispriča razloge svoje molbe.

Pred sam početak Drugog svetskog rata u jednom malom bistrou u Nansiju u koje je svakodnevno sedeo sa svojim prijateljima došla je da radi u šanku Violet Arto, dvadesetogodišnja devojka iz Lunevila. Dugo nam je govorio o njenoj čednosti, o njenom vaspitanju, i njenom stidljivom osmehu, ali kad god je pokušao da govori o njenoj lepoti pravio je duge pauze i gledao u daljinu...
Shvatili smo samo da za svojih 89 godina kako tvrdi, nije video ništa lepše i boji se da kad ode na onaj svet, ni tada neće videti ništa tako lepo osim ako ponovo ne sretne nju. A i tog susreta se boji, kaže zato što je Violet tamo otišla kao mlada bolničarka, pa se plaši da je ne sretne sa nekim mlađim, isto prereno otišlim kao i ona. Ali nema veze, oprostiće joj. Ko bi čekao 62 godine? Nije ni on, kaže. Oženio se M... imaju unuke i dva praunuka. Živeli su srećno. Ali nije prošao ni dan, da ne pomisli na Violet, iako je kaže, nije čestito ni poljubio. Samo je držao njene promrzle ruke u svojim rukama jedne zime, jutro pre nego što je dobrovoljno otišla u ratnu bolnicu...

"Učinite mi to deco... Ja nikada nisam uspeo da napravim nešto posvećeno njoj, a ne bi ni mogao od ove moje... Učinite mi to, možda se i vama jednoga dana (ne daj Bože) desi neka takva ljubav zbog koje željno čekate onog čamdžiju da vas prebaci preko reke, a njega nema, pizda mu materina... "

Rastasmo se u suzama, i eto... U spomen svim velikim, tajnim, javnim, srećnim i nesrećnim ljubavima o kojima nisu pisali veliki pisci, dadosmo joj ime VioletA. Želimo da njena čednost i lepota koja je fascinirala našeg "Kuma", zrači i prenosi se na vas još mnogo, mnogo godina.

''Vrati se dijete k sebi, dok još imaš kome...'' - reče starica

Naše programiranje počinje čak i pre našeg rođenja. Naši roditelji, bake, dede, kumovi, strine i tetke, očekujući naše pojavljivanje na ovoj Planeti, već planiraju šta će nam obući, gde će nas voditi, u koji karate klub upisati, koji instrument će mamino zlato svirati, koji fakultet upisati.... i kakve će sjajne unuke podariti! I kako će sva svoja iskustva - uglavnom o svetu kao opasnom mestu - preneti na nas.


Već sam start nam je opterećen opasnostima, strahovima, prekomernim brigama. A onda mi polako otkrivamo svet.... otkrivamo nagradu i kaznu, otkrivamo kako da se prilagodimo da bi nas prihvatili, učimo da ne budemo ono što jesmo. Potom slede iskustva - ko se jednom opekao i u hladno duva - znate za to, sigurno. Sa svakim narednim iskustvom, sa svakim novim povređivanjem, rešavamo da ćemo se zaštiti od svih, najbolje što znamo.


Odabiramo maske. Nekad i veći broj, za svaki slučaj, da nam se nađe.


I jednoga dana se suočimo sa tesnom kožom. Sa zidovima koji nas guše. Sa osećajem nerazumevanja i usamljenosti. Sa velikom prazninom.

Nešto moramo uraditi pre nego što nas potpuno uguši ta teskoba.


Najpametnije je da učimo. Da učimo da razumemo, da učimo da volimo, da učimo da se oslobađamo zidova, da učimo da pokažemo svoju ranjivost, da učimo da poboljšamo svoje samopouzdanje, samopoštovanje, samoprihvatanje i ljubav prema sebi.


*Sa svesnom namerom ponavljam više puta 'da učimo' - jer se SVE uči i SVE se može naučiti!

понедељак, 24. октобар 2011.

Radost, osam godina posle... :)

Prebiram i dalje po računaru. Svašta sam zapisivala - a onda zaboravila. Često ja to tako....

Nekada se iznenadim, naletim na nešto vrlo mudro, pa se zamislim otkud mi to?...

A evo, pre pet meseci sam opet imala tren retrospekcije na 'a kakva sam bila, da ne veruješ' :)


19.juni 2011.

..... Zastala sam sad i otplovila u mislima... Bože, kakva sam bila pre dvadeset godina... Kakvo glupavo, strogo, skučeno stvorenje. Sad, kad sretnem nekog sličnog (ili sličnu), ne mogu da skrijem radost zbog svoje promene. Ona, svakako, daje nadu i svima drugima da su pozitivne promene moguće, a posebno – da su zabavne. Omogućavaju nam elastičnost, saosećanje, uzbuđenje, zadovoljstvo, podmlađivanje.

Vraćam se opet tih dvadeset godina unazad, pa još malko više.... Ozbiljnost, rigidnost i oštrina, bili su – to sada znam – proizvod verovanja da treba da budem takva, posledica strahova, bolova, gorčine i ožiljaka koje sam, ne bez ponosa i stisnutih zuba, nosila. Jedna dama je rekla, prkosno i gordo ’ja svoje poraze nosim kao ordenje’, a ja sam pomislila da do promene nije došlo, i ja bih tako govorila – uverena da izgovaram čistu, neprerađenu umotvorinu. Danas znam da poraz, dok smo živi - ne postoji...

уторак, 18. октобар 2011.

Radost

Prebiram po računaru i naletim na nešto pisano 10. jula 2004.
Nasmejalo me, baš je slatko.
Danas ne bih tim rečima napisala, no, osećam isto.

Blago meni!
:)

Radost ispod kože

Ispričaću vam šta je bilo: Šalila sam se sa prijateljem i trebalo je da izdržim jedan minut, a da se ne nasmejem. Mislila sam da je to za mene, sa puno glumačkog dara, samokontrole i jakom snagom volje (i priznajem, željom da ‘pobedim’, da dokažem da mogu !) lak zadatak. Prijatelj me je, naravno, zasmejavao, ali nije bilo golicanja ili ‘prljavih’ trikova. Pokušavala sam i uspevala po 15 – 20, maksimalno 30 sekundi da izdržim bez osmeha ili smeha, i onda iz početka.

Na trenutke sam prisiljavala sebe da mislim na finansijske probleme sa kojima se u ovom trenutku nosim, pa onda na najveći problem koji me okupira ovih dana…. pa na večite tužne teme… Ali – ništa !!! Ništa nije uspevalo da otkloni osmeh sa mog lica duže od trideset sekundi !

Kada smo oboje toga postali svesni, igra je dobila svoj smisao. To je bio naučni dokaz (za mene !) da sam svoju nekadašnju mrzovoljnu i ozbiljnu narav, tvrdoglavost, ljutnju i sve druge loše navike i emocije, trajno pobedila. Da su netragom nestale sve misli koje su mi stvarale bore na čelu i davale (samo) utisak odrasle, ozbiljne i odgovorne osobe.

Srce mi je zaigralo, radosno.

Problemi postoje, i treba ih rešiti. Ali, ako ćemo rešavajući probleme nabaciti mučan izraz lica, poviti ramena ili se, ne daj Bože, razboleti – to znači da nismo rešili problem, samo smo trampili manji za veći – a to, priznaćete, nit’ je mudro, nit’ odraslo, niti odgovorno.

Ako rešavajući problem, zadržimo osmeh, radost, spremnost i sposobnost da uživamo u lepotama oko nas, onda ćemo sigurno trajno rešiti problem.

Previše često zaboravimo da se nasmejemo, da budemo radosni, rešavajući nešto što zapravo i nije na nama da rešimo – da promenimo druge, da sredimo svetsku politiku ili stanje u fudbalu. Ako ste plastični hirurg, svetski političar ili fudbaler, onda je to OK! Ako niste, odustanite od tuđih problema, pa valjda imate svoje – rešavajte njih.

Ali ne zaboravite da budete radosni, onako kako ste bili radosni dok vas nisu ubedili da je život težak i da biti ozbiljan znači imati zastrašujući izgled, namrgođen izraz lica i ispunjen karton u Domu zdravlja!

понедељак, 17. октобар 2011.

Susret

Dama, operisana od tumora na mozgu, na hemioterapiji, hoda polako, uz pratnju prijateljice, dugačkim, pretrpanim bolničkim hodnicima. I stane, zakuca se tik do mene. I stoji. Onda joj prijateljica tepa, priča svašta, nagovara je da krenu, a ona stoji. I dalje samo stoji. Bez nekog posebnog izraza lica, nije čak ni ravnodušno, više nekako udaljeno. U meni se javi želja da je pomilujem po obrazu. Upitam za dozvolu. Pogleda me i dalje udaljena. Osetih da joj taj dodir prija. Pomilujem je još jednom. Potom se uhvatimo rukama, kao da se levoruko rukujemo - iznenadi me jak, snažan stisak tople, energične ruke - i onda se nasmeši.
Zove se Dragana.

петак, 14. октобар 2011.

Bombonica...

Kada prihvatite činjenicu da je jedino promena konstantna,

više nećete biti voljni da štetite sebi i drugima odbijajući da je prihvatite.

Prihvatanje promene znači prihvatanje života.

En Vilson Šif