понедељак, 24. октобар 2011.

Radost, osam godina posle... :)

Prebiram i dalje po računaru. Svašta sam zapisivala - a onda zaboravila. Često ja to tako....

Nekada se iznenadim, naletim na nešto vrlo mudro, pa se zamislim otkud mi to?...

A evo, pre pet meseci sam opet imala tren retrospekcije na 'a kakva sam bila, da ne veruješ' :)


19.juni 2011.

..... Zastala sam sad i otplovila u mislima... Bože, kakva sam bila pre dvadeset godina... Kakvo glupavo, strogo, skučeno stvorenje. Sad, kad sretnem nekog sličnog (ili sličnu), ne mogu da skrijem radost zbog svoje promene. Ona, svakako, daje nadu i svima drugima da su pozitivne promene moguće, a posebno – da su zabavne. Omogućavaju nam elastičnost, saosećanje, uzbuđenje, zadovoljstvo, podmlađivanje.

Vraćam se opet tih dvadeset godina unazad, pa još malko više.... Ozbiljnost, rigidnost i oštrina, bili su – to sada znam – proizvod verovanja da treba da budem takva, posledica strahova, bolova, gorčine i ožiljaka koje sam, ne bez ponosa i stisnutih zuba, nosila. Jedna dama je rekla, prkosno i gordo ’ja svoje poraze nosim kao ordenje’, a ja sam pomislila da do promene nije došlo, i ja bih tako govorila – uverena da izgovaram čistu, neprerađenu umotvorinu. Danas znam da poraz, dok smo živi - ne postoji...

Нема коментара:

Постави коментар