четвртак, 30. август 2012.

Trideseti avgust, tamo neki

Ima tome osam ili devet godina, ne znam tačno, znam da je bio četvrtak, kad su me Mira i Buba, zgrožene da ja ne idem na reke, pozvale na večernju turističku vožnju Dunavom i Savom. Brodom, naravno.
Mira je došla po mene i, budući da sam bila u bermudama i majici, vratila me da uzmem još nešto preko, jer na reci zna da bude hladno.
- Aman, ženo, pa trideset stepeni je... - no, ipak uzeh košulju.
Buba nas je  sačekala na keju, ušli smo u brodić, naručile pićence, ja sam ponela nekakve kiflice, kao lanč paket - volim da jedem dok putujem i krenuli smo, tačno u 19 časova. Još je sunčano. Lepo.
Krenuli smo.
Na brodiću nas je bilo četrdesetak, domaćih, stranaca, dece, jedna gospođa u kolicima i gipsom na celoj levoj nozi - šareno društvo.
Ja vesela - u obilasku moga grada. Idemo ka Novom Beogradu. Ma mnogo lepo.
Iznenada, posle petnaestak minuta - kompletno sivilo, a potom, gotovo crna zavesa od oblaka i kiše. Neslućenom brzinom je počelo nevreme, nenadano.
Na brodu panika.
Navlače plastične zastore da nas zaštite od kiše, ljudi ulaze u malu drvenu kabinu koja ne može sve da ih primi, Buba je sa njima. Mira i ja sedimo i kisnemo. Kapetan navlači žutu kabanicu i staje na pramac dajući komande gde da idemo. Zovem ga Popaj, simpa, krivonog i odlučan. Kiša šiba, nema zaštite od nje osim u toj malenoj kabini gde svi stoje kao sardine.
Već sam skroz mokra i ne pomeram se. Rešim da uđem u relaksacioni nivo i uradim projekat da bezbedno stignemo - gde god.
U vežbi, potpuno smireno, radim 'Ogledalo uma'. Čujem ciku i galamu, ali iz drugog plana, ništa ne remeti moju smirenost i opuštenost.

U jednom trenu mi prođe misao: 'A šta ako se prevrnemo?' - Ništa, znam da plivam.
Sledi druga 'A šta ako te poklopi brod?' - Ništa, znam da ronim.
Potom: 'A šta ako te poklopi poklopi?' - Ništa, to znači da je kraj.

Čudesnim mirom otpratim i otpustim taj dijalog u glavi i završim vežbu.
Otvorim oči, sedim, skroz mokra u mokroj stolici, pogledam oko sebe, samo ja sedim, svi se pogurali dublje pod nadstrešnicu. Popaj daje instrukcije, sad je već pao mrak i vidim da ulazimo u jedan rukavac. Približimo se brodu, izađemo na njega, uđemo u kabinu koja je dovoljno velika da nas primi, domaćica je spremala večeru - kajgana sa paprikama, baš smo ih prekinuli u nezgodan čas, ali su ipak ljubazni i nude nam vodu i neki alkohol. Ne, večera nije za nas - ali tako otvara apetit ta toplina i mirisi.

Glupiram se, kao i obično. Brodolomnici! Avantura! Jao, tako im i treba kad su mene poveli na brod. Pa da, sve tri smo Bikovi - Buba, Mira i ja - pa koj' ćemo mi na vodi, naravno da smo izazvale nevreme...

Posle pola sata, Popaj objavljuje ukrcavanje. Prošlo je nevreme, vraćamo se do početne tačke i svi smo pozvani na ponovnu, pravu vožnju u subotu, E, sve i da mogu - a ne mogu - neću! Meni dosta za sada!

Vraćamo se, mokri, a sada je i mnoooogo hladnije. Saznala sam da je temperatura u roku od sata, pala na 12 stepeni. Uh!

Približavamo se 25-om maju, ali brodić ne može da pristane. Zbog oluje, mulj se uskomešao i nemamo bezbedan pristup. Pokušavaju drugi put. Jedan lik, kao znalac i kao pomaže, a sve vreme ponavlja 'Nećete uspeti'..  došlo mi da ga klepim. Poništi, poništi, uspeće!
Nismo, ni drugi put.

Popaj kaže, ako ne uspemo iz trećeg, idemo do Nebojšine kule, pa će nas tamo iskrcati.
Jeste li normalni, pa kola su nam ovde, Buba tu stanuje, obećala nam je domaću rakiju i pasulj - mislim se u sebi. Uspećemo, bre!

Iz trećeg puta, brodić pristaje, bočno. Preskačemo ogradu i sada smo na čvrstom. Eh, da nije toliko blatnjavo, klekla bih i poljubila zemlju. Šaljem joj poljupce sa visine.

Stižemo kod Bube, rakija, pasulj, smeh, priča...
Kaže Buba: 'A ono kad smo se okrenuli za 180 sepeni, pa opet za 180 - mislila sam - gotovo je.'
Ko se, bre, okretao? - pitam ja.
Pa mi, brod...
Nemam ja pojma, ja sam žmurila i radila vežbu.


уторак, 21. август 2012.

Ti stvarno imaš sreće


Nađem se pred tablom na kojoj su iscrtana dva puta – kroz šumu i drumom. Premišljam se kojim putem da krenem i ipak se odlučim za šumu. Koraknem ka njoj, kad, u punoj brzini jedan ’range rover’, prašnjav, u njemu muškarac i žena, meni ružni, uleti u šumu. Meni krete da lupa srce i da se grudi nadimaju. Strah me. Šta će oni u šumi? Ubiće me, a nema nikog da naiđe. Biciklisti idu drugim putem, a prvi pešaci će tek za sat vremena da dođu, jer je prethodno mesto dosta daleko. Ma daj, bre, luda ženo, šta ti je? I opet koraknem. I opet srce hoće da iskoči. Izmasakriraće me. Joj, znam da umišljam i da je sve nerealno, osim mog straha koji me realno trese. Probam još jednom da krenem ka šumi – ma jok, u grudima uzbuna.

Vratim se pred tablu, gledam, duboko dišem, ček samo da se malo smirim, pa ću da odlučim, možda oni izađu iz šume i bude sve ok... Naiđe jedan Austrijanac sa biciklom. Nije sportista biciklista, nego mu je lakše da malo hoda, malo vozi. Kasnije saznam da je nedavno počeo da studira istoriju umetnosti, da ima dovoljno vremena da prođe Kamino , a da usput prouči crkve, muzeje, umetnost i kulturu, kojima taj deo Španije obiluje. 

Upita me šta radim. Objasnim mu sve – i da ne znam koji put da odaberem, i da je taj džip uleteo u šumu, i da se plašim, i da mi je smešno u isto vreme. Predloži mi da hodamo putem skupa, do narednog mesta gde je čuo da postoji hotel i restoran, da tu lepo doručkujemo, a on će posle autoputem za Burgos, a ja mogu biciklističkim, ako mi je tako lakše. Pristanem, s olakšanjem.

Prilazeći hotelu, čujem kako mi kaže: ’Ti stvarno imaš sreće.’
Okrenem se i upitno ga pogledam, a on mi pokaže prstom ’Vidi, eno ga stari Kamino o kome mi je Rikardo maločas pričao...’
Meni i dalje nije jasno, ne vidim šta mi pokazuje.
Reče: ’Rikardo, onaj stariji Amerikanac...
’Da, znam ko je Rikardo.’
’E, pa Rikardo je ostao da sačeka autobus, jer neće da ide ovim ponuđenim stazama za Burgos, jer mi reče da je pre tri godine išao starim, pravim putem, i da je on negde uz autoput, ali da sad ne želi da ide po suncu. I evo, imaš sreće, naišli smo na stari put.’
....

Posle doručka, raziđemo se, a ja pravim Kaminom, nastavim put Burgosa. Sunce prži, nema hlada, nema ljudi, a ja srećna kao malo dete. I zahvaljujem se ’ružnim ljudima’ u džipu. Da njih ne beše, ja ne bih iskusila ovu radost.

петак, 17. август 2012.

Blago meni :)


.....
Na najvišoj koti koju prelazim na Pirinejima je krst i oznaka. Gotovo je sa pentranjem. Bogu hvala. Uskoro zatim presecam put, pa polako do šume i kreće staza nizbrdo. Uspela sam! I did it! Hrabrim sebe kako sam uradila najteži posao i odsad ću lako. Tako mi rekoše. Pređeš Pirineje i posle je lako. Samo malo oko Cruz de Ferro i na kraju O Cebreiro. Ali, to je za mesec dana. Sad ću lepo, kad se spustim, naspavam se, odmorim, i laganica mesec dana. Za to vreme ću ući u formu, ojačati, i sve će biti mnogo, mnogo lakše.

Bože, koliko neznanje može da bude dobra zaštita. Da sam ikako mogla znati koliko me muka čeka, nit’ bih se radovala tom prvom uspehu, nit’ bih smela da nastavim dalje. Ipak, blaženo neznanje. I ja se radujem nizbrdici, kao, sad je sve pesma.

Ma koliko mi nizbrdo bilo lakše da dišem i samim tim da hodam brže, teret me je mučio i morala sam da stajem. Nespretna još uvek sa štapovima, išla sam nekako na foru, na staru slavu, na poverenje da ja to mogu, da sam ja ’sportski tip’.

Idem, idem i idem. Nigde nikoga. Sama u ogromnoj šumi. Zastanem, skinem ranac... šušne nešto... stavim ranac, idem dalje. Idem i sve se nadam, e sad će kraj, sad će nešto drugo, no ništa drugo se ne pojavljuje. Šuma, nizbrdica, kamenje. I traje. U nekom trenutku, sluđeno, stanem ispred jednog drveta i pitam ga ’Reci mi, molim te, je l da da je još manje od 3 kilometra do Ronsevaljesa, jel da???’ Drvo ćuti. Ponovim pitanje. Drvo i dalje ćuti, ali ja odlučim da jeste – još manje od tri kilometra, i veselo nastavim dalje.

уторак, 14. август 2012.

Veče ---> jutro

Stigla sam kasno i dobila poslednji ležaj u sobi. Gornji, naravno. Ne volim. Plašim se da ne padnem ili da mi ne padne nešto od stvari koje moram da držim pod jastukom - torbicu s novcem i dokumentima, flašicu s vodom i mobilni. Al' ok. Tako mi je i ćutim...

Dok nameštam vreću za spavanje, čujem plač iza sebe. Okrenem se i vidim: žena, na krevetu do mog, zatvorenih očiju, plače tako bolno. Priđem joj i položim, obazrivo, ruku na njeno rame. Ne otvara oči. Plače. Stojim, ne pomeram se i nakon nekog vremena - par trenutaka, otvori zamagljene oči, i svojim dlanom poklopi moj, na svom ramenu. Plačemo sad obe. Ja zbog nje, ona zbog sebe.

Njen muž staje do mene i objašnjava mi zašto je tužna. Milujem je po obrazu i - i dalje plačemo. Muž kaže da će joj dati pilulu, da će za kratko vreme zaspati i da će biti sve u redu. Nas dve se samo gledamo, suzne i bez reči. Milujem je po ramenu i ruci - dajem do znanja da sam tu i da ću biti, koliko treba. Ona, zaista ubrzo, tone u san.

Nije prošlo mnogo, počinje da hrče. Neki u sobi se bune - smeta im, a ja sam srećna - odagnati su joj demoni, makar na kratko i makar na silu.

Srećemo se sutradan, na nekom drugom mestu, i ona, opet bez reči, prilazi, zagrli me i poljubi.


Sve je dobro...