петак, 22. јул 2016.

Granjon



Da sam na putu, kao što nisam, danas bih se verovatno probudila u Granjonu i krenula dalje. Pamtim gotovo svaki kilometar dolaska u to mestašce, ali i impresivan izlazak – česma, klupica i pogled koji se pruža u nepoznato. Možda grešim, ali tu je negde i ona tabla na kojoj piše 555 km do Santjaga.

Elem, očekujući da sve bude lako, kao luk i voda, posle prvog dana, besnela sam svaki put kad bih se približavala nekom mestu i predamnom se ukazala uzbrdica – meni, prvi put, ogrooomnaaa. Tako i na ulasku u Granjon, mesto za koje su mi rekli da ne smem proći, moram ostati da spavam.

Prvi put sam uzbrdicu prešla više unatraške nego normalno. Konačno ulazim u mestašce, ugledam veliku i lepu crkvu, uđem, pomolim se i zahvalim što sam živa i prateći strelice, odem iza crkve i ugledam ulaz u alberge. Kružne kamene stepenice prepune cipela i štapova i na prvom spratu – raj. Alberge! Dočekuje me nasmejana Holanđanka – domaćica, hospitaljera i videvši me van sebe od znoja i umora,ponudi mi čašu vode. I da sednem. Dišem. Ponudi me još jednom čašom vode, videvši da sam prethodnu iskapila u trenu. I onda mi lagano da sva obaveštenja: alberge je donativo, znači ostaviš u kasi para koliko možeš, želiš, misliš da treba... ako želiš, večera je u pola osam, zajednička, a pre toga u pola sedam je misa. U deset je zajedničko druženje – closure the day – na galeriji crkve na koju se dolazi direktno iz donje sobe. Naravno, ako želim. I da, pošto sam toliko umorna, da znam da ovde nema kreveta, spava se na podu, na madracimai mogu da biram hoću li u potkrovlje, s pogledom natrpezariju, ili dole, sa ulaskom u crkvu. Biram dole – manjemi je stepenika, bleže sam izlazu. I još nešto, oni nemaju pečat da mi stave u credential, oni su protiv lupanja pečata, te, ako želim, mogu ga dobiti u lokalnom baru. Tad sam mislila da ukoliko nemam svakog dana pečat, da neću moći na kraju dobiti ni Kompostelu – potvrdu da sam peške prošla ceo put. I pošto je sve donativo, pitam da li ja treba nešto da radim. Sa najširim mogućim osmehom mi kaže da je moje da se istuširam, odmorim i uživam.

Pamtim maleno kupatilo i evo, pokušavam da se setim, da li i gde je tamo bilo mesto za pranje i sušenje stvari. Ne znam. Toliko sam bila umorna i već jebilo kasno da bilo šta perem. Požurila sam da nađem taj bar, zbog pečata. Bar, ogroman i praznjikav, zaleđen u sedamdesetim godinama prošlog veka. Nekoliko muških nemuštih faca staraca i jedna konobarica, šezdesetak godina, nekada je verovatno bila glavna cica u mestu.

Na pitanje da li sam prikladno obučena za misu – šorc, bermude i majčica – reče: ’’Siii! Tu eres peregrina!’’ i natera mi suze u oči. Kao da sam tek tad osetila da pripadam Putu, da nisam samo u svađi sa kilometrima, kilogramima, koracima, usponima...

Počinje misa i ja vidim dva muškarca koje sam prethodno videla u kuhinji da spremaju večeru. Sad su se presvukli i jedan je sveštenik, a drugi benediktinski monah, na proputovanju. Oduševljena sam. Kada na misi pozovu sve svece, brata Isusa, Svetog Jakova, Gospoda... da nam budu od koristi i da nas zaštite na Kaminu, uzdrhtim. Posle mise nas uvode u kriptu crkve da vidimo neke od istorijskih vrednosti - knjiga, svešteničkih odora, posuda, krstova... i dok nam pričaju, usput se presvlače, jer čeka nas večera. Oni nas služe. Čorbom, pastom. I vinom. Sve vreme je graja, smeh, svi kao deca.

U pola deset okupljamo se, polako, u crkvi. Sedamo gde ko stigne. Popališe sveće i podeliše nam napisane molitve na više jezika. Sveštenik nas pozdravi, u civilnoj odeći, pa nam hospitaljera reče kakav je običaj u njihovom svratištu, pa neko pročita molitvu na engleskom, a onda jedan čovek na italijanskom. A onda se svi pomolismo kako je ko umeo. I potom uzeše jednu masivnu sveću da ide od jednog do drugogi da svako kaže za šta je zahvalan toga dana. Kako hoće i šta god hoće. Slušajući drugare ma engleskom, nemačkom, francuskom, jidišu, koreanskom... u meni je raslo neko neverovatno uzbuđenje i jedva na engleskom izgovorih tri rečenice – zahvalna za večeru, misu, iskustvo, ovo nezaboravno iskustvo koje ću poneti iz Granjona.

Na rastanku nam sveštenik reče: ’’...i ukoliko neko bude mnogo hrkao, možete uzeti madrac i doći ovde da spavate, sa anđelima...’’

***
Pošto sam, glupavo, na prvo putovanje ponela dve knjige, jednu sam ostavila trećeg dana u Zubiriju, a drugu rešim da ostavim na polici biblioteke u Granjonu, možda naiđe neko iz naših krajeva, pa mu bude prijala ta knjiga o pronalaženju životne misije i smisla življenja.

Sledeće godine, prolazeći kroz Granjon, uđem u alberge, uzmem tu knjigu – vidim neotvorena, na istom mestu gde je i ostavih - sa police i u u kasi ostavim pet evra.  Hvala što mi je pričuvaste...

Нема коментара:

Постави коментар