Kao da je juče bilo, moj prvi dolazak u ovo mesto, obeležili su gadni
bolovi u desnom kuku, nesnosne upale tetiva na stopalima i ogromna težina. Bilo
je rano prepodne, svega mi je bilo dosta i tipovala sam to mesto za odmor,
zamišljajući srednjovekovni prelepi gradić. Na mapi su bila dva puta, i ja sam
odabrala put desno, umesto pravo. Lepe kuće i imanja, još lepši vinogradi,
naviše i naniže od puta i ugledah klupu. Pokušavala sam da malko odmorim noge.
Taj prvi put, nije mi bilo teško da po deset puta na dan odvezujem i zavezujem
pertle, skidam patike, čarape, puštam noge da
dišu... I konačno kad sam prikupila malo snage, nastavih. Uđem u mesto,
činilo mi se bezveze, ne baš ugodna energija. Tražila sam alberge, tražila
hostel – odvališe neku cenu i ja ljuta rešim da nastavim dalje. Baš glupo
mesto. Uh, kako sam zamišljala, baš sam razočarana...
Na izlasku iz Viljafranke krivuda put uz asfaltni put i uzbrdica nimalo laka i lepa. Dole je reka, mami i nervira. Zamišljam kako je voda hladna i kako bi prijala mojim upaljenim stopalima, a gore je već užarilo. Negde na pola uzbrdice, stanem i pojedem mrvice izlomljenog bageta i ostatke neke pršute. Krenem dalje.
Na izlasku iz Viljafranke krivuda put uz asfaltni put i uzbrdica nimalo laka i lepa. Dole je reka, mami i nervira. Zamišljam kako je voda hladna i kako bi prijala mojim upaljenim stopalima, a gore je već užarilo. Negde na pola uzbrdice, stanem i pojedem mrvice izlomljenog bageta i ostatke neke pršute. Krenem dalje.
Dolazim do magistralnog puta i ne mogu preko, ići ću desnom stranom, ma baš
me briga... Posle pedesetak metara, s one strane puta, dvoje starih ljudi. Starac
mi maše da pređem na njihovu stranu, sa te strane je staza. Pokazuje da se
vratim tih pedesetak metara, pa da pređem put. Tužno pogledam – ne, ne mogu da
se vraćam – pogledam levo, desno i uputim se direktno ka njima, sednem na zidić
i prebacim noge preko njega. Dobro je. Stari mi se bezubo smeška i kaže, na
španskom: ’’E, i ja sam nekad bio mlad pa
sam mogao tako, sad ne mogu...’’
Bakica se smeška, stoji naslonjena na betonski zidić i vidim, izula jednu
cipelu i pokušava da ugura papirnatu maramicu između prstiju, napravio joj se
žulj. Kažem joj da stane, spustim ranac i iz njega vadim neseser i hanzaplast. Njoj
neprijatno i govori tiho: ’’Ne, kćeri, nemoj... ne treba...’’ a stari je
ućutkuje. Stavim joj hanzaplast i ona htede da obuje cipelu, ali joj rekoh da
sačeka i vadim iz ranca kesu sa dva para novih belih nazuvica... jedne uzimam i
navlačim joj na noge, a ona i dalje ’’Ne, ne kćeri, treba tebi...’’, našta
stari, ozbiljno i oštro reče ’’Ćuti,
ženo. Ne bi ti dala da neće i da može. Prihvati.’’ Na kraju joj navukoh i
cipele, spakovah ranac, izljubih oboje, primih blagoslove i odoh dalje.
Nakon petsto metara me samo preseče. Bakica liči na moju pokojnu mamu, a
starac ne liči, ali je tekst koji je rekao i energija kojom je zračio, veoma
nalik mome pokojnom ocu. Suze same grunuše... nađoh malu senku koju je taj zid
pravio i sedoh nasred staze, da dođem k sebi.
Нема коментара:
Постави коментар